Čitanjem uspješno suzbijam dosadu. Još kao dijete koristio sam knjige kao oružje protiv mučnog osjećaja dosade. U tome su mi posebice pomagali stripovi, pomoću njih bježao sam od jednolične svakodnevice. Zamišljao sam se u ulozi bandita, šerifa, poglavice ili bijelog Indijanca. To što sam bio bijelac nije mi bila prepreka za uspješno uživljavanje u ulogu, česti su bili bijeli Indijanci (bijelci koji su skladno živjeli s Indijancima, usvojili ili makar poštovali njihove navike) u filmovima i stripovima.

Ljeti bih stripove čitao u debelom hladu, pod drvetom. Čitanju stripova i knjiga naročito sam pribjegavao zimi, kada su temperature bile preniske za zimske radosti. „Djeca u Litvi čitaju više od djece u Hrvatskoj zbog klime. Kod nas je uvijek hladno i djeca su često kod kuće pa im knjiga dobro dođe kao zabava.

Vaš je problem, dakle, vrijeme. Pogoršajte klimu i dobit ćete kvalitetne mlade čitatelje“, izjavio je Kęstutis Kasparavičius (1954.), poznati dječji književnik i ilustrator.

Daj čovjeku šansu…

Litva je hladnija zemlja, niže su temperature tamo i zaista, što ćeš raditi kada je vani takav minus da se šmrklji u tren oka mogu pretvoriti u divovske sige? Ako se ne želiš pothladiti i zaraditi kakvu boleštinu i završiti u krevetu na antibioticima i čaju, držat ćeš se topline doma i prihvatiti se kakve dobre knjige. Naravno, pod uvjetom da ti knjiga nije zakleti neprijatelj.

Recimo da si u dobrim odnosima s knjigama, ne javljaju se plikovi na koži kada počneš čitati kakav roman. Recimo da su ti draga vremena kada se manje čitali, a manje zurilo u televizor ili računalo. Ti si, kao, mlađahni primjerak stare škole. Čitaš i nije te sram to priznati društvu. Imaš nekih jedanaest godina i rado otkriješ novog autora, a sada bi ti dobro došla preporuka. Eh, pa preporučam ti litvanskog autora Kęstutis Kasparavičius. Ako dosad nisi, sada mu daj šansu!

Kęstutis Kasparavičius poznat je dječjoj publici (ali i odraslima također rado čitaju njegove priče) kao vrstan književnik i ilustrator. Zastupljen je dobrano, izdavačka kuća Ibis grafika objavila je povelik broj njegovih knjiga – Budalaste priče; Kratke priče; Nestala slika; Vrtlar Florijan; Dan jagoda; Zec Mrkvus Veliki; Medvjedovanje; Mačkica iz snova; Podvodna priča i Bijeli slon. Fina brojka, zar ne?

Zamisli da si nečiji kućni ljubimac…

Sigurno se pitaš odakle krenuti, koju knjigu najprije posuditi. Dobra dvojba, bojim se da nemam odgovor, ali zato imam prijedlog. Posudi zbirku priča Bijeli slon, podnaslov zbirke glasi priče iz dalekih zemalja. „Ovo je knjiga o dalekim zemljama. O tako dalekima da ih ne možeš vidjeti čak ni da se popneš na najviše drvo, ni kroz prozor na devetom katu nebodera. Čak ni dalekozorom. Ni ja sâm nisam bio u tim zemljama. Priče, opisane u ovoj knjizi, ispričao mi je vjetar“, tvrdi Kasparavičius na početku zbirke.

To me podsjetilo na zbirku Sjeverozapadni vjetar Zdenka Bašića jer, Bašićeve je priče također pričao vjetar. Kasparavičiusove su priče maštovite, prošarane pametnim i nenametljivim humorom. Ne trudi se biti smiješan. Opet, njegove priče potiču kod čovjeka kreativnost i inovativnost jer su i same takve. Pametan je to i pošten autor, ne podilazi čitateljima i ne nastoji podvaliti čovjeku poučnu priču. Svako malo izokrene situaciju, ponudi običnu priču iz neobične perspektive. Tako u priči Papige imamo obrnutu situaciju – papagaj uhvati čovjeka i smjesti ga u kavez. Obitelj papiga, znači, brine o čovjeku kao o kućnom ljubimcu.

Hranile su me stvarno dobro. Svaki dan sam u izobilju dobivao prosene i zobene pahuljice, sjemenke uljene repice, suncokreta, tikve, maka i konoplje, a i cedrove oraščiće. U ljudskome svijetu sve je to danas jako moderno i zove se zdrava hrana.“ (15.)

Basnoliku priču Kornjača i zec čine dvije životinje koje se međusobno posve razlikuju. Brzi zec užurbano radi kao pismonoša, zbog svoje brzine ne zna mirovati niti mu je poznata idila koju pruža smiraj: „Brzi Zec rado bi produžio svoj dan i noć na nekih trideset sati, samo nije znao kako da to učini. Ipak je istinski vjerovao da će znanstveni napredak u budućnosti omogućiti produženje tjedna barem do osam i pol dana.“

Dva talenta

Brzi Zec je radoholičar, nikada nema mira, on je poput modernih ljudi koji stalno žure. S druge strane, stara Kornjača je spora u hodu, ali odmjerena u razmišljanju, mudra poput sove. Daje poštaru savjet da uspori te da se osvrne oko sebe. Zec ju posluša i uvidi kako zbog svoje brzine propušta bitne događaje te da zanemaruje sebe i bližnje.

U pričama Uglati čovjek i naslovnoj Bijeli slon (kojom se zatvara zbirka) Kasparavičius također nudi tople i primjerene savjete. Nije naporan pritom, nije mu namjera da stalno ispada pametan pred čitateljima, pouke nisu nametljive.

Njegove su priče istodobno moderne i klasične bajke, reklo bi se, moderni klasici. Ostvarenja uz koja se može lijepo odrastati i suzbijati mrska dosada. Kasparavičiusove su ilustracije posebna priča, melem za oči, praznik za dušu i one koji vole tekst ukrašen likovnim dodacima. Čovjeku su podana dva talenta – likovni i spisateljski – oba ih uredno koristi tako što stvara skladne pripovijesti za djecu (ali i ostale dobne skupine). Šteta je kada talent propada jer u društvu nije prepoznat ili bude namjerno marginaliziran zbog ljubomore ili neupućenosti.

Kasparavičiusu se to, srećom, nije dogodilo, vrijednost njegovih knjiga nije zametnuta, već je pronašla put do brojnih čitatelja…

Miroslav Cmuk