“Gdje mi je autić?”

“Kod mene”

“Možeš li mi ga vratiti?”

“Ne”

“Vrati mi ga! To je moj autić!”

“Kako može biti tvoj ako je kod mene?”

“Zato jer je moj! Vrati mi ga!”

“Prestani se derati, zvat ću mamu!”

“Mama mene više voli!”

“Pa mene više voli tata, zvat ću onda tatu!”

“Mama je bolja od tate!”

“Ne, nije!”

“Da, je! Vrati mi ga! MAMAAAAAAAAAAAA”

“Ušuti! Možemo se utrkivati za njega!”

“Možemo, ali to je moj autić!”

“Ne, nego moj dok me ne pobijediš na tepihu!”

“Može! Idem samo po sokić, mama mi je kupila onaj narančasti koji volim i daje mi sreću!”

Sjedim na balkonu i bilježim njihov razgovor. Nema potrebe za intervencijom sve dok se drže tepiha. I autića. Prošloga puta bile su to vodene boje i papiri i nisu se držali tepiha i isto nisam intervenirao i završilo je u tri točkice. S autićima nema tih problema sve dok ne dođu na parket. Sjećam se kako sam ja izgrebao svojima netom ulašteni parket preko kojeg su oni klizali kao na ekranu (a i riječi su poslije klizale preko mojih obraza isto). Poslije sam morao štapom (nemojte to reći mojima) vaditi autiće (automobili zvuče groteskno) koji su se našli ispod kauča. Svakog utopljenika sam morao provozati po svim površinama unutar kuće (jednom sam pokušao po zidu, ali samo jednom i više nikad. Samo jednom.) prije nego bi ga mogao odložiti. I onda bi ga nakon pet minuta ponovno provozao, pogotovo onog crvenog kojeg mi je pojeo Šarko. Samo mi nije jasno kako nikada nije izašao, ali Šarko je bio strašan pas! Čudan pas! Svežder!

Eh, reminiscencije. Osjećam se književno dok ih vrtim. Trebao bih češće. Prisjetim ih se jedino kada se moji uhvate autića ili Micro Machinesa.

Stan je naše igralište

Franšiza Micro Machines svoje korijene počela je puštati početkom devedesetih godina kada je izašao prvi naslov koji je za zadatak imao promociju igrački istoga naziva. Bio je to svojevrsni odgovor na Hot Wheels koji i nije najbolje završio po igračke, ali je zato bio veliki uspjeh na rastućoj gejmerskoj sceni. Od ptičje perspektive do dojma da se utrkujemo po vlastitom djetinjstvu, Micro Machines je uspješno udario temelje za nadolazeće nastavke.

Micro Machines 2: Turbo Tournament bio je još veći uspjeh koji su popratili malo manje, ali i dalje izuzetno uspješni Micro Machines Military te Micro Machines V3 koji je ušao u trodimenzionalni svijet. 20. stoljeće zaokružili su jednim bijegom s putanje u obliku Micro Maniacsa poslije kojih će publika trebati čekati dugih šest godina na izlazak novog naslova o kojem će sada biti riječ – Micro Machines V4.

Micro Machines V4 kao zadnji nastavak vrijedan spomena uspio je franšizu u potpunosti okrenuti mladima, kako stilski, tako i težinski. Kao proizvod koji je za cilj imao promociju jedne linije igračaka, širenje publike nikada nije imalo smisla, ali s ovim nastavkom je ono suženo. Upravo zbog toga su recenzije bile slabije jer su se mnogi hvatali za manjak izazovnosti koji je u to vrijeme odbijao jedan dio igrača (i recenzenata). Ujedno, treba spomenuti kako je franšiza s tim nastavkom ušla u svoj zenit – reciklaža je vidljiva kako kroz asortiman staza, tako i kroz kolekcionarski sadržaj gdje iako ima preko 700 automobila, barem ih 600 nalikuju jedan drugome. Pokušalo se izvući ono malo što se moglo te to nisu nimalo skrivali

Pa zašto onda pričamo o igri koja (očito) nije oduševila nikoga? Pa zato jer taj nitko smo mi stariji, a svi drugi su mlađi naraštaji koje je bolila tastatura za sve te probleme koje sam naveo. Micro Machines V4 uistinu je bila igra koja vas je vraćala u djetinjstvo. Stilski je bila utemeljena na našoj ljubavi prema autićima te dječjem kaosu koji nije poznavao granice. Ne postoji prostor unutar kojeg se nismo igrali (granice su izmislili stariji), ne postoji prostor u kojem nije postojala naša intervencija. Taj lonac sigurno nije stajao tamo, ali stoji sada. Tanjuri sigurno nisu bili na podu, ali sada jesu. A noževi zasigurno nisu bili u mikrovalnoj! Dječji kaos su rijetki studiji uspjeli prenijeti na male ekrane. A mali autići su esencija igre kod većine dječaka.

Pored prostora i stotine autića (za rođendan dobili policu iz Turbo Limača!), zadnji element koji zaokružuje cijelu priču mora biti dodatak u vidu moći. Od turba do raketa, na raspologanju imate dovoljno alata. Vizualizacija dječje mašte na djelu. Upravo to se događa tijekom pomahnitalih dječjih vožnja po stanu. Ne bacaju se auti jer mogu nego zato jer smo mi odlučili da se nešto dogodilo. Ne bacamo auto po kaučom jer možemo nego jer upalio turbo. Dječja logika – mi te volimo! I pri svakom takvom događaju, ostajali bismo bez jednog autića. I kada bi došli do zadnjega – stali bi. Sakupili utopljenike.

I krenuli ispočetka. Upravo to radi Micro Machines V4.

Više gledanja, manje pisanja!

Rekao sam što sam mislio. Sada mogu zaklopiti ekran i pogledati prema moru. Vrijeme je za jednu lirsku meditacij…

“POBIJEDIO SAM!”

“NE, NISI! MAMA!”

“VRATI MI AUTIĆ!!!”

“EVO TI GA!”

Autić zamijenjuje sunce koje se posljedično počinje razlijevati po krhotinama stakla. Ili barem mislim da je jer u trenutku kada se to dogodilo pokrio sam rukama svoje oči i okrenuo se.

Nije im trebalo dugo da nestanu u kaosu uzviku o tome kako su svi krivi, a nitko nije kriv. Osim mene jer ja sam joj rekao kako ću ih paziti.

Mislim da ću se igrati malo s autićima dok ne dođe. Možda ću izgraditi rampu i bacati autiće kroz vatreni obruč. Hoću reći – rupu u prozoru. Posljednje želje oduvijek su bile nekonvencionalne.