U jednome od proznih fragmenata romana Bjeguni poljske spisateljice Olge Tokarczuk nalazimo se usred predavanja o putničkoj psihologiji koji vodi jedan par. Tijekom stranica isprekidanih putničkim grupama u prolazu čini mi se kako se uspjela, namjerno, iskristalizirati samo jedna misao sažeta u obraćanju muškarca malobrojnoj publici — konstelacija jest temeljni pojam putničke psihologije.

Putovanja izgledaju pravocrtno kada olovkom krenemo potezati zračne linije. Međutim, jeste li ikada pokušali hodati u ravnoj liniji? Između točke A i točke B nalazi se cijela abeceda u čijem zaboravu leži ključ konstelacije.

  • Oni koji putuju da bi se vratili, vole prostirati slike i iskustva na štriku protegnutom između točke A i B. Pravocrtno, kauzalno kretanje naprijed — nazad.
  • Oni koji putuju da bi nastavili, škarama režu nit kako bi napunili džepove abecedom. Krivocrtno, vrtoglavo, rastrgano kretanje koje karakteriziraju skokovi.

Govorim li ovdje o razlici između turista i putnika? Nije važno. I putnik može težiti pravocrtnosti u svojim lutanjima, kao što i turist može po dolasku pričati samo o događajima koje je je izvukao iz pretinca, bez želje za vezama između događaja; kao da je upravo izišao iz noći. Prepustimo se radije onima što zovemo nomadima ili, zašto ne, bjegunima. Ostavimo se dihotomije putnika i turista koja se prečesto preslikava u onu individualca i mase. Pričajmo radije o bjegunima, ljudima skrivenima u slučajnim konstelacijama koje se mogu skrojiti u samo nekoliko dana, bilogdje.

Kada bi htio definirati bjeguna, rekao bih kako je to čovjek koji nigdje nije. Treba li on nužno biti putnik? Ne; znam djevojku koja kvartom svake noći šeće samo kako bi se, barem na trenutak, oslobodila vremena. Ako bi ikada uhvatili djevojku za rukav i pitali je zašto, rekla bi kako bi i ona voljela znati. Ima jedna djevojku koja iz ljeta u ljeto bira u koju se turističku grupu uklopiti. No, kada priča o svojim doživljajima stječete dojam osobe koja je ulicama šetala sama; fotografije su lišene drugih, pripovijestima dominiraju samo prostori, a utiscima strane riječi za koje sugovornica vjeruje da jedino mogu opisati strana mjesta. Bijeg je drugima gotovo uvijek nemoguće objasniti. Riječima Anje Golob:

Ni putovanja ni mjesta—
samo: zato smo išli. Do čega
smo došli.

Danas je bjegunima teže nego ikada. Gdje, i kamo? Nikamo. Svaki dolazak i odlazak se upisuje i raspisuje u potrazi za označenima. Da, ljudi i dalje putuju, ali s postojanom neugodom u obliku ruke na ramenu. Ajde kompa, vrijeme je da se vratiš. Gdje? Piši doma, reći će ti.

Mnogima trebaju didaskalije za život doma. Mogli bismo ih nazvati Vrijeme kraja i razonode jer sada kada smo doma došao došli smo do ne-če-ga. Čitanje mira koji smo si napisali. Ne. Rukama dajemo otpor i odbijamo čitati skice duboke mladosti. Nije na bjegunima da ih zavedu zidovi i mirovi na koje ih je osudila godina. Na jednima je da se izgube među testovima, na drugima da se zagube među ulicama, a trećima da potegnu u virtualni prostor.

Beskrajne priče nemoguće je napisati. Postoji jedna anegdota vezana za jedan takav pokušaj. U zbirci Edija Jurkovića Priroda i društvo nalazi se pjesma Beskrajna pjesma koja završava sljedećim stihovima:

Griješiš,
Ova pjesma
Nema
Kraja.

Kvaka je u tome što zadnji stih nije autorov; dodali su ga (u dobroj namjeri) radnici tijekom tiskanja. Društvo je još jednom zaokružilo ciklus. Početak i kraj, od točke A neminovno kližemo do točke B. Stoga što preostaje bjegunima? Konstelacija. Iskustvo.

Može li videoigra to pružiti? RPG to želi, ali njega urođeno pripovijedanje koči u toj namjeri. Kraj je programiran i vidljiv, koliko god ga željeli sakriti. Umjetnost, kao što vidimo, voli se poigravati, ali u konačnici i ona dođe do zadnje stranice. Junaci u Bjegunima rijetko čitaju. Kada bježiš nema potrebe za drugim formama eskapizma. Međutim, kada si tu, doma, kada ne možeš preko, žudnja za drugom formom je nesavladiva. I pomalo otužna. Bjegun shvaća kako uvijek postoji zadnja stranica. To nije njihovo iskustvo.

Microsoft Flight Simulator (MFS u nastavku) postavlja se kao bjegun među videoigrama. Možemo ga sagledavati iz kuta simulacije kojoj se posljedično pretpostavljaju misije leta ili izazovi; okviri su to koje pronalazimo u (gotovo) svim igrama i postoji razlog zašto. U jednoj epizodi serije High Scorea dolazimo do nekoliko isječaka u kojima djeca govore zašto kupuje igre. Jedan dječak je to poprilično jednostavno sažeo: “Tamo je više akcije.” Više nivoa, likova, sredstava, mogućnosti povezanih u jednu cjelinu koju riješavamo. MFS možemo sagledavati kroz taj kut — pomalo tragičan — jer riječ je o naslovu čija suština ne leži u prodiranju i razriješavanju.

Ovo nije igra kojom vladaju junaci niti cinici ili barem ja ne vidim u njoj prste drugih koji zamućuju vodu u potrazi za narativom. MFS se postavlja u poziciju bjeguna i otpočinje svakoga dana na drugome mjestu. Sloboda kretanja koju nam pruža — bez ciljeva i vremena — je neprirodna. Jednostavno zato smo išli tamo. Igra kroz danu slobodu ostvaruje željenu konstelaciju iskustava koja ne duguju ništa svijetu od kojeg bježimo. Opet ne vidimo kraj na obzoru.

Međutim, MFS se dotiče još jednog problema; nepostojanje narativa. Gotovo se čini kako želi (i može) postaviti u poziciju odgovaranja na pitanje Wima Wendersa u Nebu nad Berlinom — zašto je teško isplesti priču oko mira? MFS odgovor pronalazi u konstelaciji, nepovezanim točkama koje sadrže jedino iskustvo bijega. Da, mnogobrojni igrači ubrzo su (prirodno) počeli plesti priče unutar igre, ali istinita vrijednost je ta što imamo priliku svjedočiti naslovu koji se igra mira koji nikada neće podleći prozi; samo poeziji.

Igra sadrži još jednu dimenziju koja pleše na rubu jave zahvaljujući alatima koje pruža igračima. Naime, možete mijenjati vremenske prilike. Sada je moguća pacifička kiša nad Kupom, ili sibirska mećava nad Nilom. Dolazimo opasno blizu ostvarenju obzora koji privlače oči naših čuvstava o kojima je pisao nadrealist Francis Picabia. Istina, repertoar više zaziva magični realizam doli nadrealizam, ali to sada nije važno. Pacifička mećava u nama budi sreću otvorenih mora i nudi novu stvarnost.

Radije život, zalelekao bi Breton. A koji? Koraci su zaglavili u završecima, kilometri u mjeračima, misli u glavama. Bijegovi su do daljnjeg prizemljeni zbog nepredviđenih okolnosti. Tko će nama reći da videoigra ne može biti bijeg? Makar samo na noć poslije koje ćemo opet ostati sami. Kroz MFS smo neočekivano dobili priliku isplesti novu konstelaciju u kojoj sjećanje ponovo služi samo nama.

Gdje se u svemu ovome nalazi zaključak? S moje strane vjerujem kako su rubovi iscrtani, ali zadnju riječ ostavljam Vitomirki Trebovac i njenim stihovima:

biciklom se možeš voziti
kroz jednosmernu ulicu
u suprotnu smeru
i možeš prelaziti na crveno
voziti bez ruku
zviždati okolo
možeš imati nekog
na paktregeru
ko ti drži torbu
ili te štipka dok voziš
možeš proći dok svi stoje
i možeš proći gde drugi ne mogu
na biciklu
se može svašta
može se recimo i lako tugovati
jer vetar brzo osuši suze

A što ako bicikl zamijenimo avionom? Shvaćate li sada vrijednost leta u vremenu praznog neba?