YouTube je (nova) granica svijeta, ono što kroz njega vidimo i čujemo postoji, a sve ostalo nestaje… Ante A. posjeo je dijete u krilo i ima mu nešto za reći.
Podrazumijeva se kako bi volio da moje dijete prije klikne na Azru nego li na turbofolk, Two Cellos ili, između dvije reklame, kakvu emisiju supertalenata, ali prije toga bih mu imao nešto za reći:
Nemamo svi i uvijek nešto za reći, mada volim kada pričaš. Postoji i vrijeme i mjesto za glagole u životu, i samo tako neke rečenice možda ostanu i upamćene.
Kad sam ja bio dijete do onoga što bi htjeli (a nejasno je ono što želimo) dolazilo se na drugačije načine. Glazba je bila zapisana na vrpcama koje su svirale u kazetofonu; omot plave boje, trostruka s koncerta u Kulušiću. Do informacije tada se dolazilo kao u vrijeme starofrancuskih trubadura ili domaćih guslara – usmenom predajom. Ja sam već tada bio u raskoraku – premlad da me puste na Azrin koncert, a prestar da se ne bih razočarao kad sam prvi put na javnoj televiziji vidio nekog dugokosokog sevdahliju kako zavija uz akustaru – i to je bio taj kraj osamdesetih.
Kraj jedne države i između krajnosti jednog sna i stvarnosti koja je nekad snenija od svakog sna.
Branimir Štulić trajao je do Univerzijade. A onda je krenuo s probojem na svjetsko tržište gdje njegov očajni engleski tržišno ni približno nije dobacio akcent ruskih mafijaša u liku i djelu Rade Šerbedžije (koji ga maniristično, kakav je i cijeli mu opus, spominje u knjizi Poslije kiše). Nije upalilo, sevdah još manje. I onda je Đoni odlepio u Nizozemskoj. Prevodeći Homera, vježbajući za nogometnu repku i izbjegavajući u širokom luku Hrvatsku, stalno nešto gnjaveći oko autorskih prava svojih pjesama. Bljesnuo je on tu i tamo, ali to više nije onaj pjesnik poslije albuma Između krajnosti.
Lik i djelo. Ima li itko u popularnoj glazbi da se toliko udaljio od onoga što je napravio u potentnim danima? Karizma i njeno nestajanje. Zato, ne pričaj kada te žele čuti već govori samo onda kada imaš što za reći. I ne vjeruj panegiricima: oni se pišu zbog sebe, a ne za budućeg nekoga, niti onome o kome se piše.
– Oprosti, tata, nešto sam se zamislio. Pričao si o Johnnyju. Onom s RTL kockice, Johnny Testu?
Napisao: Ante Alerić
