Zašto čitaju manje od sedmog razreda pa nadalje? Je li problem u njima ili u knjigama koje su im ponuđene u sklopu lektire i redovne nastave? 

Više je razloga zašto broj čitatelja naglo opada tamo negdje u sedmom razredu, obimna je to tema koja zaslužuje obradu u formi knjige. Turbulentno je to razdoblje u kojima se mladi gube i intenzivno traže, često bauljaju mislima i preuveličavaju probleme, a ključne odluke donose naglo, u trenu.

Muku muče s promjenama raspoloženja, svaki prišt ih smeta, a moraju se suočavati i sa snažnim utjecajem okoline. Previše ih problema spopada, a knjige im pritom nisu od pomoći. Pomoć ne vide ni u vlastitim roditeljima ni u učiteljima, čak i u namjere najboljih prijatelja otvoreno posumnjaju. Katkad pomoći zaista nema blizu, nije da pretjeruju u svojim procjenama! 

I dok se formiraju u samostalne jedinke, pomalo ili previše izgubljeni te zbunjeni mogućnostima koje im se pružaju, mladi vole čuti životnu priču u kojoj će se makar djelomično pronaći. Upravo naizgled nijema knjiga može pripomoći i progovoriti kada izostane potpora u ljudskom obliku. Mladi rado probavljaju priče iz života, o likovima i situacijama s kojima se mogu poistovjetiti, o zbilji koja nije uvijek ugodna. 

Zbirka priča Baš kao Harry Potter (Naklada Ljevak, 2019.) Jasminke Tihi-Stepanić, koja se sastoji od  19 priča, govori upravo o tinejdžerima i problemima kroz koje prolaze.

Glavni lik naslovne priče (Baš kao Harry Potter) mladić je koji dobije naočale za vid pa se pita kako će reagirati društvo u razredu, hoće li sada biti predmet sprdnje?

Nije mu svejedno, važno mu je da tuđe mišljenje bude pozitivno. Ipak se nalazi u iznimno  osjetljivom razdoblju kada svaki krivi pogled jako boli i ostavlja duboke tragove na duši. 

Priče su kraćega obima, brzo i lako se čitaju. U priči kojom se otvara zbirka (Priča o dječaku koji je zaboravio gdje je parkirao svoj bicikl) radnja se vrti oko dječaka koji se doselio u novi kvart i nastoji se uklopiti u novu sredinu. Ubrzo upozna vršnjake, a jedan mu se požali da je zaboravio gdje je ostavio bicikl pa ga zamoli za pomoć. Zajedno krenu u potragu, a onda nastanu nenajavljeni problemi, ispadne da spanđao s prokušanim smutljivcem.

U priči Kako je dolijao Roki Mašina glavnu riječ ima mladić koji je zabrinut za Lunu u koju je vraški zaljubljen. Nažalost, ona njega vidi samo kao dobrog prijatelja i tu mu ne odgovara (pa koji se dečko nije barem jednom zaljubio, smogao hrabrosti i izjavio ljubav, a ona bi mu rekla da mogu biti dobri prijatelji?!?). I što je najgore, Luna se zagledala u starijeg dečka u čije časne namjere ne vjeruje. Sumnjiv mu je taj stariji klipan pa ih potajno prati, ne želi da njegova voljena Luna zaglavi u problemima…

U priči Dodatna oprema govori se o maturalcu, spominju se uobičajene brige koje mlade muče prije puta. Koliko odjeće ponijeti? Kako je bolje krenuti na put, autobusom ili? Međutim, u priči glavni riječ ima dječak koji se nećka, ne zna bi li išao na maturalac. Ima i dobar razlog za nećkanje. Naime, on ima dijabetes i osjeća se pomalo obilježeno zbog toga, boji se i da bi se nešto moglo zakomplicirati na putu, odgovoran je momak i ne želi da netko brine zbog njega. Ne stavlja sebe na prvo mjesto, već misli i na druge: „Pomislio sam na ono najstrašnije što mi se može dogoditi – da mi se šećer iznenada spusti i ja padnem u komu. Znam da to nije prizor koji bi itko želio vidjeti. Nisam htio plašiti svoje prijatelje. Znaju oni da bolujem od šećerne bolesti, da primam inzulin svaki dan, da nabrzinu pojedem kockicu čokolade kad se ne osjećam dobro i to su sve njihove spoznaje o mojoj bolesti.“ (15.)

Snažna je priča Sorry, stari moj u kojoj otac debelo zakaže. Priča je to u kojoj mladić ne vidi oca čak nekoliko godina i bude mu drago kada mu se konačno javi, veseli se skorom susretu, ali neodgovorni otac izigra njegovo povjerenje, a tako mu se radovao.

U povjerenju se govori i u priči Minus pingvin – društvo u pizzeriji odluči se na nepošten potez, pojedu pizze pa zbrišu van bez plaćanja. Naravno, pripovjedač strada jer je zaboravio jaknu pa se mora vratiti. 

Zašto baš – Baš kao Harry Potter?

Zbirku priča Baš kao Harry Potter čine brojne aktualnosti i problemi koji muče mlade pa se tako našlo mjesta za uzaludne nade, gorke spoznaje, šašave nesporazume, probleme koji nastanu kada se netko želi uklopiti u društvo, pokoje suprotstavljanje roditeljima, izbjegavanje osnovnih dužnosti kao što je čišćenje sobe, mladenačke dvojbe i snatrenja, poremećena rutina, selidba, školske nesuglasice pa i nelagoda zbog majčinih nježnosti u priči Anđele moj:

„Sjećam se vremena kada sam bio mali klinac i kada mi je poistovjećivanje s anđelom bilo potvrda mamine ljubavi. Ali sada, u tinejdžerskoj dobi, mamino umiljavanje shvaćam kao čistu uvredu i pljusku svom četrnaestogodišnjem ponosu.“

str. 50

Brojni su likovi iz priča osjetljivi, gotovo da se mijenjaju preko noći. Nježnosti u kojima su do maloprije uživali, sada ih smetaju. Muči ih sram i trema, ne nose se najbolje s promjenama što ih spopadaju, prisiljeni su učiti iz vlastitih pogrešaka, a te su pouke gorče (i upečatljivije). Trzavice i poljuljani odnosi nisu rijetkost, svako malo pojavi se prepreka ili izazov. Naravno, brige im pričinjaju i ljubavne muke, one stvaraju dodatnu nesigurnost, ushićenost i zbunjenost. 

Tinejdžerima iz zbirke Baš kao Harry Potter život nije uvijek med i mlijeko, već ga često čine nedoumice tipične za razdoblje mladenaštva i proces odrastanja. Nitko u tim pričama nije posve savršen – ni djeca ni njihovi roditelji – svatko od njih ima neku grešku ili problem(čić). I mada su neki mladi povremeno zakinuti ili zanemareni, njihove životne priče ipak pretežno završavaju u sretnom tonu. Jasminka Tihi-Stepanić napisala je priče u kojima, problemima unatoč, dominira ugodan ugođaj

Problemi koji muče likove rješivi su premda izgledaju strašno komplicirano. Autorica je na strani mladih o kojima piše i kojima se primarno obraća bez odbojnog pametovanja i moraliziranja koje nitko ne voli, razumije ih i zna da im nije lako, svjesna je kroz kakve brige moraju prolaziti. Ne osuđuje njihove povremene ispade jer, i oni imaju pravo na pogrešku i popravljanje iste. 

Ova zbirka priča, za koju je ilustracije napravila Petra Brnardić, trebala bi goditi tinejdžerima jer je sadržaj blizak. Neki će sigurno odahnuti tijekom ili nakon čitanja, uvidjeti kako nisu jedini koji se moraju nositi s kojekakvim brigama – neuzvraćenim ljubavima, novim naočalama, smutljivcima ili ocjenama u školi. I nešto starije osobe, koje su u ulozi roditelja ili učitelja, također bi trebale pročitati ovu zbirku jer, pomoću nje bismo trebali imati više suosjećanja i strpljenja prema mladima.