Nikad ne počinjem pisati s odlukom koliko ću znakova, riječi ili rečenica napisati, ali evo, sad pokušavam donijeti takvu odluku. I mislim, tekst o slikovnici bez teksta ipak ne bi trebao imati previše teksta.
A onda opet, možda bi i mogao, baš iz želje ili potrebe da se nadomjesti ono čega nema.

Ono što ne postoji često uopće ne nedostaje, ali sami koncept nepostojanja zna uznemiriti.  Valjda je to nešto u ljudima: tendencija da se rupe popune, prazni teritoriji zauzmu, tišine nasele jezikom, a identiteti upišu u bliska bića, stvari i pojave. O tome progovara i ova priča.

Ostajanje bez teksta

Cijela biblioteka slikovnica za odrasle Vrata u podrum (nakladnik Knjiga u centru) već se pokazala jedinstvenim fenomenom u našem knjiškom krajobrazu.

Donijela je nešto novo i svježe, gurnula u stranu ustaljene predodžbe o žanru i formatu, i u prvi plan izvukla važnost uloga koje su inače nepravedno zanemarene, primjerice ulogu urednika i priređivača.

Zoran Pongrašić osoba je koja svojim čitateljskim i autorskim, ali i likovnim znanjem i iskustvom doslovce sukreira slikovnice za odrasle.

U ogledalu je osma slikovnica iz edicije po redu, i jedina koja pripada žanru beztekstualne slikovnice.  Slikovnice bez riječi obično su u potpunosti djelo jednog autora ili autorice: i logično je da je tako, da ista osoba i piše tekst i stvara ilustracije, da crta priču direktno iz svoje glave. Ali ovdje priča dolazi iz jedne autorske glave, a ilustracije iz druge. Za priču je odgovorna Ana Đokić, a ilustracije su autorski pothvat Hane Tintor.

 Ilustrirala Hana Tintor. Ilustraciju ustupila Knjiga u centru.

Teorija kaže da slikovnice bez teksta zahtijevaju pomno planiranje, u kojemu autor postaje redatelj, organizator scene i glumac istovremeno.

Ovdje su se uloge podijelile na dvije osobe – ilustratoricu čiji je doprinos konkretan i opipljiv, i velikodušnu autoricu teksta. Kažem velikodušnu, jer odrekla se riječi u korist slika i dala ilustratorici povjerenje da ispriča i njezinu priču. Predmnijevam da to nije lako, cijeli se život baviti riječima, a onda u nekom trenutku odlučiti da su riječi neadekvatne pa povjeriti naraciju drugom mediju, a senzaciju drugom osjetilu.

Izgleda da je osjetilo kojemu je priča povjerena teoretski moćnije. Znanost kaže da 90% svih informacija koje dobivamo iz okoline percipiramo očima. Zapravo je i tekst slika koju moramo dekodirati, i u školi nas uče razbijanju tekstualnih kodova. A zaboravljaju nas naučiti gledanju: pomno promatranje nije dio niti jednog silabusa.

Beztekstualne slikovnice nekad se nazivaju i silent books – tihe ili čak nijeme knjige. Osobno bih ih prije nazvala stišanim knjigama, jer taj naziv govori da je nešto tu ipak postojalo prije negoli je sklonjeno na manje upadljivo mjesto.
Bez teksta se, ja mislim, ne može, i svaka ga knjiga ima.

U beztekstualnim knjigama tekst je u nekom trenutku izbrisan, ili se samo povukao dublje – uvukao u hrbat, smjestio u pulpu papira, i budete li baš dugo i uporno gledali u ilustracije, uz eventualne povremene treptaje, možda ga načas i ugledate.

Ubacivanje u brzinu

Nema, dakle, slikovnica bez teksta, postoje jedino stišane slikovnice, s manje ili više parateksta. Ova slikovnica ima podosta toga „teksta oko teksta“, više negoli bi se od jedne beztekstualne slikovnice očekivalo.

Osim kratkih, ali prisnih biografija autorica – u kojima doznajemo da je ovo prva knjiga koju je Ana Đokić napisala bez riječi, i prva knjiga bez teksta koju je Hana Tintor ilustrirala, tu je uvodni moto:

Ogledalce, ogledalce moje, na svijetu ovom najsretniji tko je?

Ta se stihovana varijacija na poznatu temu drži fizički podalje od centralne priče rasprostrte po duplericama, ali upravlja interpretacijom na daljinu. Ili možda ne upravlja doslovce: prije će biti da ubacuje u prvu brzinu, a onda volan, kvačilo, kočnicu i gas prepušta – čitatelju. Automatski mjenjač u ovom žanru ne bi funkcionirao.

Naracija  započinje prije samih ilustracija, i to u dijalogu s bajkom pomalo izvrnutih premisa. Ljepota više nije centralna u razvoju priče, kao što je to u Snjeguljici slučaj: ovdje se radi o potrazi za srećom.

Na početku ne znamo gdje je sreća ili što to jest sreća, ali odmah je jasno da će nas duplerice jedna za drugom, a ima ih ukupno 11, provesti kroz različite faze odnosa dvoje ljudi. Susreću se, zaljube se, uživaju prvo u fizičkoj, a onda i mentalnoj blizini, imaju djecu, udaljavaju se u naletu svakodnevnih emocija, pokušavaju pokrpati nešto, ali šavovi toliko zijevaju da pukotine dobivaju svoje pukotine. Nema sretnog kraja, to nikako. Ali ako nema zajedničke sreće, možda kraj tj. novi početak postoji za svakoga pojedinačno.

Nezahvalno je davati siže beztekstualnih slikovnica jer njihova je vrijednost i ljepota u tome što daju čitateljima svu slobodu da u njih upišu sebe i ispričaju vlastitu priču. Sagledamo li kako su posloženi kadrovi i gdje je očište, moglo bi se tvrditi da naracijom ravna sveznajući pripovjedač. Ali s obzirom na proces čitanja i interpretacije knjiga bez teksta, usudila bih se tvrditi da zapravo pripovijeda čitatelj.
Postalo mi je to potpuno jasno kad sam primijetila tendenciju da se čitatelj uživi u lik s kojim se može bolje poistovjetiti. Ja sam se, recimo, fokusirala na ženski lik, i priču sam sebi ispričala iz njezine vizure.

Kad su knjige bez riječi dobro izvedene, one su pametne i nevjerojatno visceralne, pune suptilnih detalja. Svijet takvih slikovnica zemlja je čudesa, i koračam njome malo kao Ludi Klobučar, a malo kao luda Kraljica, ali fascinira me na svakom koraku.

Zaraza je ove 2020. godine posebno strašna i strašno nepoželjna riječ, ali upravo to vam se lako dogodi kad jednom zakoračite među beztekstualne priče. I još je dodatno i potpuno ludo kad vas zarazna beztekstualnost obuzme kao osobu koja živi od riječi, a malo i za riječi.

Svijet bez kisika

Umjetnost je izabrati pravoga ilustratora za tekst, a posebna je umjetnost izabrati ilustratora za izostanak teksta.

Cijela serija Vrata u podrum već je donijela niz ilustratorskih inovacija i tehnika, i razdrmala neke usnule očekivanosti: crtače stripa potaknula je na stvaranje slikovničkih duplerica (Dalibor Talajić u Najružnijem čovjeku u kraljevstvu), dok je Pudla Ede Popovića Maja Duvnjak ilustrirala „domaćom tintom Ane Horvat spravljenom od crnog oraha.“

Ilustracije Hane Tintor u slikovnici U ogledalu u prvi mah djeluju skicoliko, i na dobar način nezavršeno. Pogledate li ih istim onim netreptanjem kojim ste par odlomaka prije tražili tekst u slikovnici bez riječi, ispod poteza tušem nazrijet ćete olovku.

Kad teksta nema, bitno je ilustracije osmisliti na način da aktiviraju onaj impuls koji vas tjera da listate dalje, da intenziviraju ono što je teoretičarka slikovnice Barbara Bader nazvala „dramom okretanja stranice“.

 Ilustrirala Hana Tintor. Ilustraciju ustupila Knjiga u centru.

Boja je jedan od elemenata koji to čini – akvarel fokusira priču i  pomaže da ne izgubite nit. Kolorit prati faze odnosa dvoje aktera: na početku su boje tople, zagrijavaju se, ključaju crveno, onda se umiruju i pretvaraju u svjetlo i toplinu, sve do trenutka na sredini knjige kad razlivena vinska crvena više ne predstavlja ljubav i strast. Kako odnos ide kraju, boje su sve hladnije i tamnije, najprije se razvodnjavaju, a onda se na mjesto nekadašnje strasti useljava cijeli ocean.

Osim boja, bitne su i motivske poveznice unutar priče, a ovdje su to biljke. Priroda se uselila među ljude i svojim mijenama reflektira njihove faze. Odnos na početku doslovce cvjeta, lončanica se ukorjenjuje ravno u frižider dok odnos pušta korijenje. I tu je stalno, iz duplerice u duplericu, jedan cvijet, koji svojim izgledom i raspoloženjem pokazuje koliko kisika ima u prostoriji.

Mene se ipak nekako najviše dojmio žuti, topli svijet, i njegova transformacija: iz dnevne sobe i mekanog svjetla punog ušuškanosti i knjiga, taj se svijet preselio u vlastitu projekciju, koja nije smještena u stvarnost, već unutar osvijetljene staklene kugle. Možda mu je ta kugla od početka bila dom. A možda je samo došlo vrijeme da ga se pospremi na sigurno, krhko zaštićeno mjesto.  

Jedno od remekdjela u svijetu tihih slikovnica trilogija je korejske umjetnice Suzy Lee:  Ogledalo, Sjena i Val. U sve tri slikovnice glavnina radnje zbiva se u hrptu, u spoju susjednih stranica, ali ovdje je zanimljivo usporediti ogledalo Suzy Lee s ogledalom u našoj slikovnici.  

Ogledala Hane Tintor nisu u spoju stranica, već su vješto pozicionirana na duplericama, u filmičnim kadrovima.  U idealnom svijetu svaka bi priča imala vlastiti format, koji bi se onda zrcalio u izboru dimenzija slikovnice, jer već je i sami format snažna poruka: horizontalne slikovnice putuju, turbomale i turbovelike svojom veličinom nešto poručuju, a vertikalne su najbolja ogledala.

Kvadratni format nema posebnih stremljenja, on je jednostavno – praktičan. Ali Hana Tintor je, čini mi se, taj format uzela u obzir i prilagodila mu se. I mada unificirani izgled biblioteke Vrata u podrum i dalje nije umjetnički idealan, rezultat je ovdje odličan.

Raketa oko današnjeg svijeta

Na ovome mjestu, pred kraj, moje vječno budno pedagoško ja ne bi izdržalo da vas ne podsjeti da je promoviranje vizualne pismenosti iznimno važno, a strašno zanemareno polje.

Dekodiranje slika jača emocionalnu inteligenciju, i koliko god čitanje bilo važno, važne su i vizualne umjetnosti, pjesma, ples kao nadopuna ukupnom čitanju svijeta. Njihova suptilnost nudi slamku spasa kao ostanemo bez teksta. Kao što su ostali akteri slikovnice, pa onda i slikovnica sama.

Slikovnice su putovanja, čula sam kako netko kaže, i ima potpuno pravo. Beztekstualne slikovnice putovanja su u raketi: nema žanra koji strelovitije i neometanije, potpuno bez prepreka i neovisno o babilonskom jezičnom metežu putuje svijetom.

Ogledala su i ekrani, prisutni u našim životima više nego ikada prije, i puno više nego bismo htjeli. Na Zoomu je zgodno kad isključiš self-view, ali u životu bi nam samoprikaz trebao uvijek biti tu negdje, pospremljen na polici ispod autorefleksije. Tako barem zaključuje, čini mi se, ova slikovnica bez teksta.

I za kraj, nekoliko beztekstualnih raketa u koje preporučujem da se ukrcate. Nisu objavljene kod nas, ali slike govore mnogo jezika:

JonArno Lawson i Sydney Smith: Footpath Flowers
Henry Cole: Spot, the Cat
David Wiesner: Flotsam
Richard Johnson: Once Upon a Snowstorm
Helen Friel: Midnight Creatures: A Pop-Up Shadow Search.