Zimu smo odlučili ubrzati novim indie klasikom Paper Culta – Bloodroots.

Mir.

Tišina.

Spokoj.

Kako je divno uživati u zimskoj sceni kada se jedino na obzoru ekrana naziru naslovi.

Kako je divno uzeti si vremena za besmislene uvode.

Kako je divno uzeti sjekiru i krenuti u osvetu.

Oh.

Hotline Revenant

Protekloga tjedna kanadski studio Paper Cult predstavio je novi indie shoot ’em up naslov pod nazivom Bloodroots. Naoko smješten na prijelazu s 18. stoljeća na 19. stoljeće, igrač prati priču barbarina Mr. Wolfa kojega članovi njegove bande nakon masakriranja Tarrytowna ubijaju kako bi napokon ispunili svoj potencijal. Međutim, naš (anti)junak diže se iz mrtvih u proljeće te kreće na osvetnički pohod kroz koji ga vodimo mi.

Osam sati raskomadano je kroz niz misija koje povezuje izuzetno čvrsti osvetnički narativ koji zahvaljujući mnogim retrospektivama dobiva mnogo dubinskih slojeva koji nisu karakteristični za shoot ’em up naslove (ne morate pogađati zašto). Primjerice, Ape Out se oslanja samo na klišejizirani narativ bijega ističući tako beat ’em up komponentu (o tome više kasnije). Unatoč predvidljivom kraju kojega rijetki osvetnici izbjegnu, Bloodroots nudi više od podloge za interaktivno brisanje nivoa.

Treba pohvaliti stilističku dorađenost kanadskog naslova koji se može podičiti redom odličnim narativnim umetcima, kao i onim interaktivnim koji se događaju kada smaknete zadnjeg vojnika.

Ipak, shoot ’em up naslovi u konačnici ovise o izvedbi brisanog prostora. Paper Cult je stvorio izuzetno interaktivni svijet koji se kroz kampanju proteže od prerija do planina. Svaki svijet ima svoje zakonitosti što konstantno tjera igrača na prilagodbe tijekom prolaska nivoa koji su prožeti punktovima mira. Bloodroots se za razliku od visoke shoot ’em up klike kao primjerice Hotline Miamia i Ape Outa odlučuje za razradu nivoa kroz sustav arena bogatih oružjima. Od mrkvi do pušaka, Mr. Wolfu na raspolaganju je nevjerojatno širok arsenal oružja koji znatno produžuje inače kratak životni vijek sličnih igara.

Unatoč stvorenoj širini, Bloodroots svoj životni vijek pokušava osigurati i kroz činjenicu da otključane sposobnosti možete koristiti jedino na prijašnjim nivoima. Čemu?

Zanimljivo je ovdje promatrati kako forma diktira sadržajApe Out koristi labavu naraciju kako bi mogao koristiti random generiranje nivoa kroz koje želi produžiti životni vijek igre. Arkadno razmišljanje, ali razmišljanje koje prožima i Bloodroots. Zbog čvrstog pripovjednog okvira stvara statične nivoe koji na replayability-u dobiva zbog bogatstva danih opcija. Štoviše, Bloodroots je zbog čvrstog narativa primoran održati čvrste strukture nivoa, a uz to i spaja narativ s osnovnim igraćim mehanikama.

Unatoč tome što traje samo osam sati, Bloodroots gubi na snazi kako se bliži kraju jer počinje reciklirati određene nivoe te ispunjavati nivoe sekvencama prigodnijima Super Meat Boyu-u. U trenucima kada se odmiče od taktičnog brisanja prema sretnom izbjegavanju, Bloodroots je zgodna, ali frustrirajuće ispodprosječna indie igra. Paper Cult radi nepotreban odmak od shoot ’em up komponenti kako bi vježbao različitost. Problem je u tome što Bloodroots nema Super Meat Boy podlogu zbog čega se u (pre)više navrata događalo da padovi rezultiraju (ne)potrebnim frustracijama.

Wolfout

Bloodroots je jedan od najbolje dizajniranih svjetova u povijesti shoot ’em up naslova. Ipak, dobar dojam ključnih komponenti i nadodanog narativa kvari nepotrebno dodavanje jurećih arkadnih sekvenci koje se isključivo oslanjaju na pamćenje obrazaca i s(p)retnost (s(p)reću?).

Ako to preživite, brisani prostor vas iščekuje.