Uskovitlala se nedavno bura u čaši vode, kako je iz kurikuluma ispalo mnoštvo ključnih naslova iz lektire, od Ježeve kućice Branka Ćopića do Dnevnika Anne Frank.

Gori Facebook, užaren je Twitter, čak ni neki mediji nisu ravnodušni, osobito kad treba citirati baljezgarije kakve su navodno prosuli dežurni mudraci poput Nina Raspudića. Panika kao kad se treba procijeniti koja pjesma treba pobijediti na Dori i krenuti na Eurosong.

Urednička riječ:

Pitanje lektire zarobljeno je između emotivnih ispada na društvenim mrežama, površnih medijskih analiza, ideologija i ponekad bučnih ljudi koji stvarno ne vole kulturu čitanja i knjige. Brickzine i Magazin Gradske knjižnice Rijeka će zato cijelu godinu periodički objavljivati tekstove koji se osvrću na pitanje lektire i čitanja među dječjom populacijom iz potpuno različitih kuteva, od strane stručnjaka koje se često ne uključuje u raspravu i s pogledom koji će nastojati biti što svježiji te svrsishodniji za snaženje čitalačke kulture. Ciklus otvara Bojan Mušćet, legenda hrvatskog medijskog prostora, posebnog onog posvećenog tehnologiji, a inače i profesor hrvatskog jezika i književnosti.

Čini se kako su ljutiti komentatori, zapravo, silno ljubomorni jer će djeca biti oslobođenja čitanja naslova koji su njima bili nametani. Komentar da u današnjem obaveznom sastavu lektire gotovo da i nema djela nijednog živućeg književnika točan je i bolan, ali isto tako prije nije bilo ni onoga što djecu uistinu zanima – Harryja Pottera i Toma Gatesa.

Opaka konkurencija

U istraživanju Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja: priroda, odrednice i promjene (COBRAS), koje je u 28 zagrebačkih osnovnih škola proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, sudjelovalo je 1058 učenika petog razreda i 1031 učenik osmih razreda. Rezultat? Hrvatski jezik je najdosadniji, a lektira nepodnošljiva!

”Ispitivanje je pokazalo da im je hrvatski najdosadniji, kako u petim tako i u osmim razredima. Trebalo bi vidjeti što ih konkretno ne zanima, no zasigurno je problem u pristupu čitanju jer to što gotovo ništa ne čitaju u slobodno vrijeme pokazuje da taj predmet ne uspijeva razviti ljubav prema knjizi. Očito je da su teme koje im se nameću kroz lektiru neprimjerene njihovoj dobi i da su im nezanimljive. Trebala bi se birati djela koja su djeci bliža. Problemu vjerojatno pridonosi dostupnost i zanimljivost drugih medija poput videofilmova na YouTubeu. No ipak, za razliku od nas, oko 95 posto Estonaca, koji imaju odlične obrazovne rezultate, upisano je u knjižnice. Vjerojatno je dio problema i u tome što kod nas nema ni obiteljske kulture čitanja”, tumači jedna od autorica istraživanja Zrinka Ristić Dedić.

Istraživanje je također utvrdilo da su djeca velik dio slobodnog vremena uronjena u virtualne svjetove – dječaci ga više koriste za videoigre, a djevojčice za komunikaciju na društvenim mrežama.

”Za to izdvajaju sve veći dio vremena u danu. Djeca se i dalje druže; samo oko 10 posto ih se uopće ne druži. No velik dio komunikacije preselio se na internet. On se tek u manjoj mjeri koristi za obrazovne svrhe”, rekla je.

608 sati!

Tako se, zapravo, gradi vrli novi virtualni svijet: klinci na internetu nalaze već gotove lektire, međusobno izmijene ono što su našli, onda mediji na portalima prenesu da su određena djela izbačena iz programa, javnost grakne na društvenim mrežama, pa ministrica zaključi da je možda nešto loše napravljeno.

No, kad bi se svi dionici tog procesa maknuli iz virtualnog svijeta i vrijeme provedeno na njemu iskoristili za čitanje knjiga, rezultati bi vjerojatno zahtijevali i antropološka tumačenja.

Amerikanci su napravili istraživanje i zaključili kako provode 608 sati na društvenim mrežama i 1642 sata gledajući TV programe. Da su za to vrijeme čitali, bili bi bogatiji za čak tisuću pročitanih knjiga!

Infografika na siteu Visualistan to još više raščlanjuje: u prosjeku, mjesečno provedemo gotovo jedan dan na smartfonu konzumirajući blagodati društvenih mreža (dakle, kad se tome pridoda i vrijeme boravka na računalu, sigurno je kako dan i pol na mjesec provedemo samo na društvenim mrežama). Da se prihvatimo čitanja, mogli bismo uživati u šest klasičnih naslova: Čudnovat slučaj Dr. Jekyllea i Mr. Hydea Roberta Louisa Stevensona, Sluškinjinu priču Margaret Atwood, Jane Eyre Charlotte Bronte, Ubiti pticu rugalicu Harper Lee te Alisa u zemlji čuda i Što je Alisa otkrila iza zrcala Lewisa Carrolla.

Čitanje oduševljava!

Pritom se računa vrijeme samo za društvene mreže, ne i za razmjenu poruka. Odnosno, uključen je Facebook, ali ne i Messenger. Razmjenjujući poruke na smartfonima ubijemo još jedan dan u mjesecu, odnosno 24 sata i 51 minutu. Sami razmislite što biste tu mogli pročitati, a Visualistan predlaže Velikog Gatsbyja F. Scotta Fitzgeralda, Charliejev svijet Stephena Chboskog, svih sedam kronika iz Narnije C.S. Lewisa, Vodič kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa i Sto godina samoće Gabriela Garcije Marqueza.

Ide to i dalje, pa se navodi da se mailovima bavimo 30 sati mjesečno, SMS porukama deset sati, razmjenjivanem fotki i videa gotovo pet sati, a telefoniranjem 22 sata.

Dakle, mjesečno provedemo četiri puta dana aktivno se baveći mobilnim uređajem. Pritom simplificiramo način komuniciranja, razmjenjujući emojije i držeći se međunarodno usvojenih kratica.

WTF, zašto je onda čitanje tako važno?

U knjizi Stotinu miliona sadašnjih sudbina David L. Brierley kaže kako „u višim školama postoji zabrinutost da se čitaju previše laki tekstovi, što podriva učeničku sposobnost da čitaju izazovne tekstove kako bi razvili mišljenje“. Kod nas je valjda obratno – naši srednjoškolci moraju čitati teške i zahtjevne tekstove, ali većinu tih tekstova slabo doživljavaju ili ih uopće ne razumiju. Ako ih pitate što je pritom gore: neznanje ili nezainteresiranost, odgovorit će: “Ne znam i nije me briga!”

Takozvano “duboko čitanje” kakvo nam je nekoć bilo standardno, a danas je tema analitičkih propovijedi, neizostavno traži vrijeme za prepuštanje. Stoga, lektiru i književnost nije moguće nametnuti kao nešto smisleno, nego pozicionirati njezin smisao u vremenu u kojem živimo. Književnost, kaže Brierley, treba promatrati „kao umjetničku formu čija svrha nije podučiti, kao što je to slučaj s udžbenicima, već oduševiti, tako da se čitalac može angažirati u procesu vlastitog razvoja.“

Uključivanje djece u izradu popisa?!

Kako oduševiti naraštaje koje u lektiri čeka Grički top, Turci pred vratima i jezik koji ne razumije ni Google Translator? Kod kuće ga, pak. čekaju videoigre, snapchatanje, lajkanje na Instagramu i bingeanje TV serija? Nije čudo što u ocjenama turističke potentnosti Hrvatske stranci ističu kako se mladi do 30 godina izvrsno služe engleskim jezikom. Logično, neprestano su na internetu, od trenutka kad su im roditelji dali da prčkaju po smartfonu i tabletu kako bi ukrali koju minutu mira i – jednostavno, naučili su zanimljiv engleski jezik dok im dosadni hrvatski malo teže ide.

Neven Kepeski, koji je cijelo to vrijeme uređivao najprodavaniji tinejdžerski magazin Ok! sada pokušava Modru lastu ponovno približiti malodobnim čitateljima, a usput se bacio i u izdavačku pustolovinu. Njegov prvi projekt bila je autobiografija YouTuberice Nike Ilčić. Nakon što su ga generacijski srodnici (oni isti koji se bune po Facebooku što su izbačeni klasični naslovi) gledali u nevjerici, mnoštvo klinaca trčalo je u knjižare i slinilo pred kioscima ne bi li nabavili njezinu (auto)biografiju. Prodao je više od pet tisuća primjeraka!

Rijetke su takve književne uspješnice domaćih autora. Ok, reći će Facebook kurikulumdžije, ali to je bezvrijedna knjiga koja promovira krive vrijednosti  – roditelji su autoricu ispisali iz škole kako bi mogla biti YouTube zvijezda. Diskutabilno je ulaziti u sadržaj, no Kepeski je uspio u jednome – objavio je knjigu koja oduševljava, napravio je nešto po mjeri školske generacije.

Stoga bi ministrici i kreatorima kurikuluma umjesto bijesnih glasova s Facebooka mnogo svrsishodnije moglo biti da u kreiranju programa za čitanje uključi i one kojima je to namijenjeno – školarc. Sigurno je kako bi se pravilnim širokim izborom našlo dovoljno motiva da klinci umjesto besciljnog čačkanja po bespućima Pinteresta uzmu knjigu u ruke, pročitaju je i znaju da su dobili oružje za stvaranje svoje realne, a ne virtualne pozicije u društvu.

Bojan Mušćet, čita, piše, misli…surfa.