Strip za stripom na police stiže…
Proces odrastanje je, reći će svatko tko ga je proživio, poprilična gnjavaža. Nije pubertet tek bjesomučna borba s prištićima i masnom kosom, veći problem budu intenzivne promjene raspoloženja te drastične promjene u načinu razmišljanja i percipiranja stvarnosti.
I ako odrastaju u normalnim, uravnoteženim uvjetima, mladi ipak makar nakratko zastrane, nije da uvijek imaju potpunu kontrolu nad svojim riječima i djelima. Mentalne oluje budu još intenzivnije kod onih koji se po nečemu razlikuju, a nemaju potporu bližnjih i okoline.
S brojnim se preprekama mladi susreću u školskom ambijentu. Ukoliko su prepreke vidljive i utječu na ponašanje mlade osobe, tada u rješavanju školskih trzavica mogu pripomoći školski djelatnici. No, nisu ni školski djelatnici svemoćni i sveznajući, stoga nije rijetkost da sistem zakaže. Brojne prepreke mladi moraju prijeći na putu iz škole i u vlastitom domu.
Loše obiteljske situacije kao što su razvod roditelja te bolest i smrt u obitelji itekako utječu na psihu, naročito u osjetljivim godinama sazrijevanja, kada mlada duša traži svoj put, želi se dokazati i pronaći društvo koje će ga prihvatiti, voljeti i poštovati.
Naslovi Američki Kinez, Aya i Dekice idealno su štivo za tinejdžerski milje jer ih čine brojne situacije što su mladima uvelike bliske, a popisu možemo pridružiti i grafičku novelu Ja ubijam divove (Fibra, 2018.) koju potpisuju scenarist Joe Kelly i crtač Ken Niimura. Naslov Ja ubijam divove mogao bi se svidjeti tinejdžerima, naročito onima koji običavaju čitati stvarnosnu prozu u formi devete umjetnosti i ne pristupaju stripovima isključivo kao obliku zabavne literature.
Dolazak divova
Dodatni pritisak okoline u obliku agresivnih trendova ne ide na ruku mladima. Ukoliko odbija ustaljene obrasce ponašanja i vrti svoj film, vrlo je vjerojatno da će mlada duša biti odbačena i prezrena, u društvu negativno etiketirana kao neprilagođena jedinka. Ako mlada duša usto odrasta u sredini koja nije sklona tolerirati raznolikosti, neće naići na razumijevanje, već na osuđivanje. Upravo to se dogodilo djevojčici Barbari Thorson, glavnoj junakinji grafičke novele Ja ubijam divove.
Barbara Thorson, učenica petog razreda, izrazito je otresita djevojčica za svoju dob, nema dlake na jeziku i svakome kaže ono što joj je na pameti, ne poštuje autoritete, štoviše, rado im se suprotstavlja. Načinom odijevanja privlači pažnju na sebe, a dodatan interes drugih pobuđuje svojim pričama. Ona, naime, „ubija divove“.
Okolina ne reagira pozitivno na Barbarino ponašanje, smatra da je djevojčica zapela u svijetu maštovitih priča, odnosno da njezine priče o divovima nemaju veze sa stvarnošću. Malo tko zna što Barbaru muči i tko su divovi kojima je obuzeta. Njezin način komunikacije izaziva podsmijeh i čuđenje, ali ne i divljenje. Umije odvratiti neprijateljima, ali ne razveže jezik kada treba govoriti o svojim privatnim mukama.
U školi gotovo nitko nije na Barbarinoj strani; učitelji ju ne favoriziraju jer ih ne doživljava. Barbara otvoreno prkosi školskih djelatnicima, ne mari za kazne koje dobiva. Ni kod kuće nije bolja situacija. Barbarina starija sestra, koja je preuzela brigu o obitelji, teško se nosi s Barbarinim ponašanjem, nema razumijevanja za njezine ispade. Barbarini divovi, simboli opasnosti, sve su bliži i dobivaju na snazi. Postupno se razotkrivaju, dobivaju jasnije obrise.
U Barbarin svijet tračak svjetlosti unosi Sophia, nova djevojčica iz susjedstva koja je krenula u istu školu. Sophia će imati više razumijevanja za Barbarine priče o divovima, dok dobar dio društva ne mari za Barbaru. Jedna će djelatnica pokazati interes za Barbaru i nastojati joj pomoći, no Barbara neće objeručke prihvatiti pomoć, već će odbijati savjete i odbijati govoriti o temama koje ju muče.
Opet, da stvari budu gore, školska nasilnica upravo će Barbaru uzeti na zub i nastojati joj zagorčati ionako kompliciran život. No, Barbara će aktivno uzvraćati upućene udarce, odupirat će se vršnjačkom nasilju jer ona nije ni troma ni tiha osoba. A Barbarini divovi u međuvremenu bit će sve bliže… i bliže…
Mladenačke mušice
Joe Kelly sastavio je snažnu i dirljivu priču o teretu odrastanja, a Ken Niimura popratio je Kellyjevu priču ekspresivnim crtežom. U liku Barbare, koja uporno odbija pomoć i traži spas u mašti, čitatelji bi mogli vidjeti sebe. Barbara bi ih mogla podsjetiti na vlastite iluzije, strahove i bjesomučne bjegove od problema. Ono što proživljava Barbara u sličnoj mjeri proživljavaju brojni mladi diljem svijeta. Ako su mali i mladi, to ne znači da nemaju velike probleme s kojima se teško nose pa bi im dobro došla pomoć u obliku dodatnog uha ili savjeta.
Naslov Ja ubijam divove jasno pokazuje kako nemaju svi mladi jednaku razinu tolerancije i snage za suočavanje s probemima, da netko pod pritiskom pukne i izgubi vezu sa stvarnošću, a netko pak bude u konačnici jači od prepreka i iznenadi samoga sebe reakcijom.
Poznate životne situacije, znači, čine naslov Ja ubijam divove koji je doživio i ekranizaciju. Sigurno će se neki čitatelji prepoznati u liku Barbare, uvidjeti kako i oni na određen način bježe od realnosti. Ova priča pokazuje kako mladima (ali i starijima) nije nimalo lako pričati o predmetu vlastite muke, iznositi pred druge privatne probleme i nedoumice kako ne bi postali predmet poruge.
Često kod mladih bude prisutan snažan osjećaj kako ih nitko ne razumije i kako nitko nije na njihovoj strani. Taj isti osjećaj bude destruktivna kočnica onima kojima je pomoć prijeko potrebna. Ništa čudno ako nekoga naslov Ja ubijam divove ponuka na razgovor. Štošta se mladima vrti glavom, budu rastrgani dilemama i brigama, a često puta blisko društvo ni po čemu ne uspije zamijetiti da je nekome potrebna pomoć.
Biti otvoreniji prema mladima; ne odustajati od mladih, naročito od onih koji su zanemareni, prepušteni sebi samima i prepoznavati obrambene tehnike pomoću kojih mladi taktično prikrivaju ili naglašavaju probleme, to su tek neke funkcije priče Ja ubijam divove, snažne i životne priče o turbulentnom procesu sazrijevanja.
Možda će upravo ova priča kod nekih ljudi stvoriti novu dozu sućutnosti i milosrđa prema mladima čije probleme uredno ignoriramo ili ublažavamo, potaknuti kod pojedinaca zatomljeni osjećaj razumijevanja prema mladenačkim mušicama koje se rado i olako osuđuju. Da bi se mladenački problem uspješno riješio i okrenuo na dobro, potrebno je ulogu dežurnoga suca zamijeniti aktivnim slušateljima koji nisu skloni osuđivati, već pomagati.
Tekst preuzet sa stranice stripovi.com.
Napisao: Miroslav Cmuk
