Ova mala recenzija stigla je zahvaljujući par koincidencija: skupljanjem slikovnice na prvu, bez predumišljaja, u knjižnici; čitanja djeci prije spavanja te naknadnim subotnjim glasovima Slavenke Drakulić, koja se prilično pesimistično u kolumni osvrnula na čitanje slikovnica, dok se u istom podlistku Ante Tomić, u jednu ruku, obračunavao s određenim strvinarima koji oblijeću oko edukacije naše djece, spominjući slikovnice u kojima zmije razgovaraju sa ženama.

I što se ja sada odmah pitam: treba li djeci čitati slikovnice? Da. Je li to baš toliko bitno u životu? Nije. Ali ako im već čitamo, bar im ne bi trebali prodavati šuplje priče.

Prvoga dana škole zaljubio sam se. Stoti put.

Pardon, počinje ovako: “Prvoga dana škole zaljubio sam se. Prvi put.”

Ova slikovnica nema domet “Knjige godine” Alfonsa Cruza (mada ima i grafičkih i tekstualnih sličnosti) ali je i autorskim backgroundom i temom i njenom obradom jako zanimljiva. Recimo da je stvorena u španjolsko-francuskoj koprodukciji spisateljice i crtača; izdana kod njega u Espanji, ali i u našem prijevodu zadržala je, u jednom fragmentu slikoteksta, francuska neprevedena imena ptica, koje su sve samo ne referenca na one Hitchckokove anglofone beštije.

Koliko puno ovi ljudi rade…

Ingrid Chabbert francuska je autorica slikovnica i strip scenaristica (najpoznatije njezino djelo općenito je “Écumes“) koja piše i stripovske adaptacije romana (recentni “En attendant Bojangles“). A fascinantno je kod nje da je od 2010. godine, kada joj izlazi prva knjiga za djecu, surađivala na stotinjak projekata mahom za najmlađe, dok je u “ozbiljniji” projekt krenula sa scenarijem za strip “Écumes“, radeći na njemu nekih godinu i pol i biografski tematizirajući gubitak djeteta sa svojom partnericom. (Vjerujem da će ga Fibra kad tad dobaciti u naše knjižare).

Ta hiperproduktivnost pojela je njeno javljanje na blogu dok se, povremeno, istina bez neke jake interakcije i odjeka, oglasi na staroj mamutskoj društvenoj mreži, Facebooku. Mogle bi se kod Chabbert povući i paralele s našom slikovnicom “Moja dugina obitelj” na primjeru “L’amoureux de mon papa“, koja na daleko direktniji način priča o djevojčici rastavljenih roditelja kojoj otac predstavlja svog dečka, koji je pak njezin učitelj. Uz sve kontroverze i peripetije koje i kod Hrvata i kod Francuza idu uz tu aktualnu tematiku.

Crtač, ili bolje rečeno koautor (jer u ovom slučaju i tekst i slika se prožimaju pa je vizualni dio slikovnice sve samo ne ilustracija i to je, u biti, i najveći domet ovog djela – savršena igra teksta i slike u gotovo apsolutnom minimalizmu i jednog i drugog, što je s jedne strane začudno, a s druge prostor za maštanje. Dječje ili odraslo, po volji čitatelja) punim je imenom i prezimenom: Raùl Nieto. Guridi, skraćeno.

On je pak prošao i formalno obrazovanje, u vizualnom ga ima na sve strane, a na dječjim knjigama brojka mu ide do malo manje od trećine naslova koje ima Chabbert, to jest – ovi ljudi štancaju projekte! I skupili su i koju nagradu za ovu slikovnicu. On je iz Seville (znate onaj grad u kojem je autorski djelovala ona švicarsko-hrvatska nogometna koprodukcija zvana Ivan Rakitić), dok je ona iz Carcassonea (onaj grad koji svaki Francuz spomene – da se zna da i oni kamenja za trku imaju – nakon što uzdahne videći prvi put dubrovačke zidine) i ovo im nije prvi put da surađuju na slikovnicama.

Zaljubi se, odljubi se…

U izdanju Planetopije, prijevodu Ines Čulo, dobro je uvezana, lijepo i toplo uvodno i popratno dekorirana slikovnica o prvoj ljubavi Dan kada sam se pretvorio u pticu.

I tako, zaljubi se on odmah u nju, i kad ih ona već toliko voli, preruši se u, kad se već mora, i u pticu te kao u svakoj ljubavnoj priči i Guirdijeva andaluzijska slika i okcitanski Chabbertin tekst grle se i sve je to i divno i krasno, kao u pjesmi Novih Fosila “najljepše su čiste i nevine ruke” i nasmiju mi se djeca kad on, u kostimu ptice, ima probleme s piškenjem i kad je na kiši mokar kao pas.

I još jednom: kao s ovim kontroverznim rodnim temama sve to ima smisla i lijepo je. Ali i ništa više. Jer djeca se, sudeći po mojima, odljubljuju i zaljubljuju po prvi put, u dobi od 7 do 9 godina, kojoj je naime namijenjena ova slikovnica, točno onoliko puta koliko i Bora Čorba u roku od tri minuta. (Pet, šest puta). Volim, volim, volim ptice. Ali one malo manje vole matrice.

Ante Alerić