Dizajner iza lica Tobogana, Brickzinea i Dječje kuće: greška je naš najvažniji alat, a ulica dom…

Razgovarali smo s Đorđem Balmazovićem iz grupe Škart, grafičarem zaslužnim za temeljno vizualno ruho, odnosno znakove Tobogana, Brickzinea i Dječje kuće, tri glavna projekta kojima smo se proteklih godina bavili u sferi oblikovanja nove kulture za djecu u Rijeci.

Škart su burne 1990. godine osnovali Dragan Protić i Đorđe Balmazović u napuštenom grafičkom ateljeu na beogradskom Arhitektonskom fakultetu.

Kombinirajući razna iskustva: poeziju, grafički dizajn, arhitekturu, performans, društveni angažman, Škart je postao prepoznat i međunarodno priznat – održali su niz samostalnih izložbi, sudjelovali na brojnim grupnim izložbama diljem cijelog svijeta, više puta su nagrađivani na različitim festivalima.

U nizu njihovih uspješnih projekata treba istaknuti da su predstavljali Srbiju na prestižnom 12. Venecijanskom bijenalu arhitekture, 2010. godine s projektom „Klackalište – poligon neravnoteže“.

Balmazović danas živi i radi u Ljubljani, a naše mjesto susreta u pandemijsko-karantensko vrijeme  je naravno bio “Zoom”.  

O vašim izvorima ste sigurno sto puta pričali, ali neki novi klinci dolaze pa moramo ponovo. Kako je nastao Škart? 

Nastao ti je Škart prije trideset godina kada smo otkrili grafički atelje na fakultetu koji nitko nije koristio, osim profesora. Tražili smo ga da nas nauči klasičnim grafičkim tehnikama, što je u biti nekakav zanatski posao.

Suština grafike je da napraviš neki otisak u što većem broju primjeraka, (a da otisak bude identičan) a nama nikako nije polazilo za rukom da postignemo kontinuitet. Uvijek bi nešto falilo, ili se nešto boje izgubi, ne vidi se neka linija, nešto se pomakne…

I tako sam ja rekao da mi stalno proizvodimo neki škart. I iz toga je to krenulo….

Znači greška? To nam je bila i tema jednog broja Brickzinea…

Greška je jedna od najvažnijih karakteristika čovjeka i kreativnosti. Inzistiranje na apsolutnoj, robotskoj perfekciji, često je pogrešno. Čovjeka karakteriziraju greške (naravno, ne treba ih namjerno praviti). Ovo naše je zato poetika greške. Greška ti nudi nov, drugačiji pogled na stvari.

Moraš znati i da je to još bilo analogno vrijeme, računala su tek krenula, a to nas nije ni previše diralo. Radili smo rukom, četkicom. U to vrijeme drugi su dizajneri su počeli biti fascinirani računalnim tehnikama i fontovima, a mi baš nismo imali novca za to pa smo pokušavali sve da izvedemo priručnim tehnikama.

Važno je napomenuti, da smo imali jedan set slova u vidu gumenih pečata, koji je Prota par godina ranije kupio u Čehoslovačkoj, te nam je to bila glavna tipografija.

Pa kako je greška prošla na tržištu?

Kako je Prota radio pjesme uz to smo radili na puno izdavačkih projekata, vizualizirali stihove. Razmišljajući kako da se obratimo ljudima odlučili smo da se ne natječemo po galerijama s tim nekim popularnim likovima, naš moto je bio “idemo na ulicu” jer smo studirali arhitekturu, odsjek za urbanizam.

Nama je najvažnije bilo da to što radimo ima veze s ulicom. Ulica je od tada pa do sada bila naš galerijski prostor. Tu je nastao duh našeg rada.

Kad smo počeli raditi dizajn, uvijek smo pokušavali uštedjeti novac klijentima pa smo radili na jeftinim papirima, stalno smišljali neke proizvode koji nisu skupi. U to vrijeme je počelo natjecanje tko će imati luksuzniji tisak (iako su devedesete bile olovne godine, ali tada su se pojavile marketinške agencije koje su nudile sve vrste luksuza), a mi smo radili sirovo (suprotno).

Kasnije, posle 2000-te, to je odjednom postalo i moda, ta skromnost. Taj naš jezik siromaštva i skromnosti postao je pomalo “in”.

A škola?

Upsss. 🙂 Nismo završili arhitekturu jer nas je zanio kreativni rad (ruku na srce, mi nismo profil ljudi za arhitektu), ali sam mnogo kasnije otišao u Englesku na poslijediplomski, koji je tamo bilo moguće upisati s dobrim portfoliom i radnim iskustvom. A toga smo imali. Na kraju sam završio London College of Communication, odsjek za grafički dizajn.

Kako ste došli do Rijeke ili je Rijeka došla do vas?

Stvari su inicijalno išle kroz zbor Horkeškart s kojim smo radili i nastupali pa tako došli i do nastupa u Istri i na Kvarneru. Kroz te susrete pomalo smo se susretali i lokalnu ekupu, tj. Davora Miškovića iz Drugog mora, koji nas je nekoliko puta pozvao na manifestaciju “Moje, tvoje naše”. Jedne godine, na tom festivalu smo radili i radionice sitotiska.

U Rijeku sam se zaljubio na prvi pogled, čak sam se planirao i preseliti ovdje, negdje posle 2011. godine. Živjeli smo čak i u rezidenciji “Kamov” mjesec dana 2011. No stjecajem okolnosti, oženio sam se i otišao u pravcu Ljubljane, ali kreativnost nema takve granice. Prilike rada za Dječju kuću su nas dodatno povezale.

Da, recite nam kako su zapravo nastala ta dva prepoznatljiva znaka koja već nekoliko godina plivaju riječkim prostorom?

Prvo mi je naziv bio zanimljiv. Tobogan je dinamična stvar. A takvi su i festivali. Nekako mi najvažnija bila ta snaga vrtloga, a pošto me i inače privlače jednopotezni crteži, s time sam eksperimentirao, i onda mi je izletjela ta linija.

Tražio sam da bude dinamično a jednostavno. Srećom je to prošlo. Brickizine je slična fora, to je englesko-hrvatska kombinacija riječi pa sam gledao kako spojiti te dvije stvari i onda mi je to “c” kao umetnuta cigla u zid. Iskoristio sam mogućnost da se istovremeno vidi kako se piše, a i kako fonetski izgovara “brikzin”.

Isto je nacrtano rukom, s obzirom da je glavna metoda našeg rada pisanje i crtanje. S Dječjom kućom je nekako specifičnije…

U kojem smislu?

Dječja kuća je zajednički stvorena s Protom. Razmišljali smo zajedno i došli smo na sličnu ideju s time da je on napravio jedno još življe rješenje, kistom. Njegov ispis je bio toliko razigran da se teško moglo pročitati šta piše, stoga sam morao slova da pojednostavljujem.

Onda sam video da svako slovo podržava jedno drugo. Iz toga sam krenuo razvijati skice, model slova tako da se svako slovo oslanja i podupire jedno drugo. Meni i dalje izgleda to dosta dinamično, kao da se slova slijevaju jedan u drugo, ili kao površina vode kada titra.

Kada smo počeli razgovarati o webu, Ana Labudović, dizajnerica, je rekla da trebamo sitnije, još jednostavnije rješenje s obzirom na sve primjene na webu. Tu se cijele dvije riječi ne mogu vidjeti. Onda sam ga još pojednostavio i stvorio od prva dva slova “d” i “k” koja međusobno dobro leže. Ispalo je kao jako sretan spoj.

To se nadovezuje i na jednu moju drugu strast, a to je kanji, japansko znakovno pismo, koje inače potiče iz Kine. Tu su riječi u stvari crteži, slike. Kada su naša  “d” i “k” gotovo spontano stvorila sliku, koja liči na dijete s rukama dignutima u zrak, nekako smo svi rekli – to je to.