Turistički gradovi i destinacije mogu se posjetiti na tisuće načina, a s djecom se ti razgledi znaju svesti na jedan jedini – kako ih preživjeti. I ako smo već na stranicama Brickzinea utvrdili da ne želimo odgojiti čitalačku djecu koja će među favorites imati naslove tipa alergičnosti na spermu ili šume smrti, možda bi trebali raditi i na kulturi putovanja.

Oni roditelji čija djeca idu u vrtić polako će ulaziti u svijet organiziranih institucionalnih izleta, koji će u već školi postati normalna praksa. Sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama. To jest, ako putovanja s djecom stavimo u dva konteksta: onaj u institucionalnom okviru koji je počesto prepušten privatnim turističkim agencijama i zna varirati od totalne šlampavosti i amaterizma do ok, prolazi organizacije, i koji je jedna dobra tema sam po sebi. Do onog drugog da su javni prostori našega svijeta prepušteni izvlačenju novaca od djece: plastične igračke made in china na štandovima, svijet spektakla uličnih zabavljača i ako ćemo skoknuti u tinejdžersko doba – alkoholne ture po gradovima (Split).

Nemir i strast. I još novaca. Institucije su do ovog perioda već debelo kratkovidne, na štakama, a bome ih puca i staračka sljepoća.

Obiteljska kultura putovanja

Ako idemo dalje, i odgajamo djecu na mentalnom, duhovnom, praktičnom i kojem hoćeš planu, ne pripremamo ih da žive u balonu. To jest u stanu ili kući. Sigurno će se i van školskih institucija susretati s vršnjacima iz drugačijih materijalnih budžeta, ideologija, a isto tako i konzumerističkih svjetova. Neka djeca neće steći u obitelji naviku posuđivanja knjiga u knjižnici, neće imati obiteljske odlaske na razna događanja u bližoj i daljoj okolini, a isto tako, iz različitih razloga, niti obiteljsku kulturu putovanja.

Pojedinu djecu će obilježiti pojam ekskurzije sa svim svojim emotivnim nijansama odrastanja (uz to ide i nostalgija i lijepa sjećanja krcata zvukom punog života na 130 decibela daleko od svih odgovornosti), ali i plošno površnom dimenzijom putovanja. Tko se sa srednjoškolskih ekskurzija iz Španjolske sjeća bilo čega drugog osim popodnevnog mamurluka uz pripreme za još jednu divlju noć na plesnom podiju? Tko to nije zijevao na osnovnoškolskim razgledima naših gradova? I cijeli ovaj uvod služi da se roditeljima natovari još jedan uteg na leđa, ovaj put u vidu ruksaka. I kao da im u ovom vrlom novom svijetu roditeljevanja nije dosta milijun obaveza i komplikacija vezanih uz odrastanje tih malih bića, evo ga: još jedan zadatak. Ali, iskreno, ako želite da vam djeca, prije nego li otiđu od vas i zagaze u taj svijet, nije naodmet naučiti ih malo kako ga promatrati i naučiti što sve ima u njemu, a da nije konzumirano iza zatvorenih vrata u vlastitoj sobi.

U sadašnjem stanju stvari, linija manjeg otpora je ili dati im malo više novaca za ispušne ekskurzije ili pustiti ih na Google Street View i ne razbijati puno glavu o svemu ovome. Što baš i nije neko rješenje.

Zato četiri primjera iz bliže nam okoline:

Plitvice

(Za djecu od 6 do 18 koja su naučila hodati i koju niste razmazili razvozeći ih ama baš na svaki trening i u sve razrede škole)

Nikada mi neće biti jasno zašto se ulaz u Nacionalne parkove naplaćuje domaćoj djeci. Ali ako malo iščitamo ostatak ove priče i pogledamo sve afere vezane uz prirodna nam bogatstva, brzo će nam sve biti jasno. Ali, eto, bar imaju periode kad su ulaznice jeftinije u obiteljskim paketima.

Uglavnom, izbjegavajte sezonske gužve na Plitvicama – idite tamo kad vas najmanje očekuju i kad je u parku više divljih životinja nego li ljudi. Testirajte strahove. I krenite bez kampanjskog učenja o flori i fauni; testirajte i sebe. Neka vas djeca iznenade pitanjima. Sve što trebate znati je da od Velikog slapa do Prošćanskog jezera možete provesti prekrasan obiteljski dan.

Na onoj skupoj ulaznici vam je mapa parka i eksperimentirajte, gubite se, pronađite i hodajte, hodajte. Daleko od prometa i ljudi. Iskon. Samo vi i oni. Vukovi, medvjedi i vidra… Ups, tipfeler, vaše dijete u vodi.

Dubrovnik

(Za djecu od 10 do 18 koja nisu čitala samo lektiru i poruke na društvenim mrežama)

Ima nešto u Dubrovniku što se pojavilo prije organiziranih Game of Thrones tura – La Linea. Ilivam “Bajum-Bajum”. Da, onaj lik. Djeci mrvicu nepoznatiji nego li vama, ali ubrzo će kakav serijal na našim privatnim televizijama koji će ga eksploatirati. Netko će se već sjetiti Crte, kako ga je krstio Tonko Maroević u predgovoru ove knjige.

I kao što je i ovaj animirani lik čisti minimalizam, neka i ovo otkrivanje Grada s velikim g bude takvo: jednostavno knjigu u ruke, djecu pod ruke i otkrijte in situ kakav je to bio život dželata u Dubrovniku, zašto su napuštena djeca imala pola novčića na lančiću oko vrata i kakve su volje bile djevojke prije odlaska u jedan od osam ženskih samostana.

A grad, sa svim svojim kulisama i zakulisnim igrama, sažeto, jednostavno i zanimljivo autor teksta, vodička, galeristica i vlasnica jedine pozamanterije u Dubrovniku, Tea Batinić, uvući će pravocrtno u vašu dušu. Bez linija i konaca koji se kidaju.

Zadar

(Za djecu od 7 do 14 koji nisu već uvjereni da samo mama i tata znaju sve o svemu u svemiru)

U onim kičastim televizijskim turističkim emisijama, potkrala se jednom rečenica tipa: čovjek kao ključ uspjeha u turizmu. Bila je naravno u 2D prikazu, sa širokim osmjesima za marketinške potrebe, ali više nego ikad u ovo digitalno vrijeme pogađa u putničku sridu. Rezerviramo apartman, preuzmemo ključ od nekoga u par sekunda i više ga ne vidimo. Ključ u bravi i hasta la vista – recenzija. Turizam danas.

Kao da nam što manje kontakta s ljudima ulijeva veću putničku sigurnost. Ali otkriti grad s ljudskim bićem ovisi ponajprije o njegovoj kvaliteti, širini i fleksibilnosti. A Valentina rula. Iz osobnog iskustva govorim, odnosno iz iskustva moje djece. Jer gradovi su knjige. A ako nemate dobrog knjižničara, možete samo lutati između fasadnih polica. Zadarska Potraga za blagom najbolje je jadransko vođenje obitelji s djecom. Ni manje ni više. Ostalo je na vama. A na djeci je kruna na kraju razgleda.

Pula

(Za roditeljsku veliku i njihovu malu djecu kojima je sve nezanimljivo ako nije u tehnološkom trendu)

Godine 2014. virtualni je šibenski Juraj Dalmatinac proglašen najboljom svjetskom tehnološkom inovacijom u turizmu. U proširenoj stvarnosti (AR) otvorio nam je vrata drugačije šibenske katedrale na našim pametnim uređajima. Evo, par godina poslije, na sjevernom Jadranu Pula je prvi grad koji ćete, nije šala, od “1. aprila” moći posjetiti s VR naočalama. I vidjeti kakva je Pula bila nekada.

Unajmljivanje naočala ili vođenje s ulaskom u Arenu bit će naplaćivano u dvije tarife (podrazumijeva se da na razgled nećete doći s Nokiom iz 19. stoljeća). Neke stvari je bolje otkriti na licu mjesta. I mada smo zasićeni i video i foto destinacijskim prikazima, samo nam tehnologija može kvalitetno prikazati izvornu vizualnu rekonstrukciju nekih materijalnih spomenika. Za otkrivanje duše vremena, ipak, još nemamo matematički logaritam.

I kako na lošem kajkavskom jedan gradonačelnik reče – neka institucije rade svoj posao. Ali ako ne želite odgojiti još jednu generaciju nikad odraslih tinejdžera u tridesetima koja živi s vama, paralelno s tim institucijama bježite s njima van.

Širite djeci horizonte. Neka odu od nas, ali neka krenu na put s punim srcem.

Ante Alerić