Neki dan me (ponovno) uhvatila nostalgija te sam pogledao Fight Club. Za to krivim profesora i uvod u postmodernizam.

Dok za gledanje krivim njih, za ovaj tekst krivim Edwarda Nortona i jednu od najpoznatijih rečenica filma – „Everything is a copy of a copy of a copy“. Mnogi danas vole tom rečenicom počastiti glazbenu i filmsku industriju koja nam posljednjih godina na male ekrane donosi sve više remakea starih klasika. U nedostatku kreativnosti, treba se uhvatiti (jedino) za profit. Iskreno – tko ne želi gledati novog Kralja lavova? Kada ostaneš na jednom metku, trebaš znati u kojem grmu leži nastavak/remake.

Međutim, jedna druga grana industrija učinila je Nortonovu rečenicu gotovo svojim sloganom. Riječ je o proizvođačima sportskih igara koji su u pomami za profitom upali u mlin godišnjeg izdavanja igre kojima se zadnjih godina u nedostatku vremena mijenjaju samo naslovne figure. Najnovija igra koja potvrđuje misao?

FIFA 19.

Rat nogometnih titana

EA je dugo vremena muku mučila s Konamijem koji ih je sve do početka ovoga desetljeća pobjeđivao na virtualnim nogometnim terenima – grafika i gameplay pokazali su se boljim adutima od brojnih licenci kojima se FIFA busala u prsa. Međutim, legendarni status koji su dostigli brojni izmišljeni igrači iz PES-a govori o tome što su igrači tražili od nogometa na malim ekranima.

2012. godine stvari se počinju mijenjati – EA revolucionizira virtualni nogomet uvođenjem „Player Impact Enginea“ koji je igru učinio puno realističnijom te u kojoj dribling više nije bio strani pojam igračima. Ujedno, user interface je doživio velike promjene, kao i AI koji je (napokon) počeo predstavljati izazov igračima.

Za one koji vole sport: Iznad obruča: Košarkaške YouTube (i dobre podcast) zanimacije za zimske dane

I ono najvažnije – FUT je počeo pokazivati naznake funkcionalne multiplayer mreže preko koje su okršaje mogli voditi igrači diljem svijeta. Realizam je tako počeo stupati i virtualnim sportskim borilištima nakon što su ga proteklih godina upoznale i druge gejmerske struje (FPS, RPG…) za koje vrijedi parafrazirana uzrečica: „Ako neću ja stvarnosti, onda će stvarnost meni“.

EA je ideju nastavila usavršavati u narednim godinama s vrhuncem 2015. godine kada je postalo jasno da je FIFA zavladala svim platformama (PC, XBOX, PS). PES se nije prilagodio – ono malo licenci što su imali počeli su polako gubiti, a i gameplay je doživio strmi pad koji je za brojne igrače igru učinio nesnošljivom. Međutim, dok svi znaju kako treba učiti iz poraza, samo rijetki se odlučuju učiti iz pobjeda. EA nije bila jedna od njih.

Prodaja pijeska beduinima

Bez konkurencije, EA je imala pred sobom stotine milijune korisnike za pridobiti, kao i mnoštvo smjerova kojima poći. I odabrali su najgori po nas, a najbolji po njih. Polako su prestali razvijati offline modele te su se okrenuli jedinom profitabilnom, točnije, FUT-u (Football Ultimate Team).

Rijetki su ostali iznenađeni – EA je već u drugim igrama predstavila poslovni model koji se isključivo temelji na zaradi; vi dobijete temeljnu igru, a razna proširenja ili niz sitnica u samoj igri doći će vas pozamašnu svotu (najbolji primjer je svakako Star Wars: Battlefront). I tako je od FIFA-e 15, EA počela predstavljati sve manje promjena u samoj igri, izabravši radije sakrivati nedostatke doli ih popravljati.

Od ženskih nacionalnih ekipa do Lige prvaka – što sjajnije, to bolje. Istina, FIFA 17 predstavila nam je Frostbite Engine, kao i Alexa Huntera, ali daleko je to bilo od zahtjeva gejmerske zajednice koja je tražila brojne preinake u samoj mehanici igre, kao i u unapređivanju Career modea. Međutim, što će nam sve to kada imamo nove proslave pogodaka!

FIFA 19 vjerojatno je utjelovljenje EA-ine money-grabbing politike na virtualnim nogometnim terenima. Otimanje licence za Ligu prvaka od Konamja predstavljalo je cijelu reklamnu kampanju ovogodišnje FIFA-e koja je u trenucima kada se nije orila himna Lige prvaka korisnicima priopćavala kako ih ove godine očekuje JOŠ dodataka FUT-u.

A dok su svi spavali, EA je mudro pustila vijest kako ne planiraju nadograđivati preostale offline modele osim „The Journey“. Što su obećali, to su i ostvarili. Bez prevelikih razmišljanja mnogobrojni su pohrlili kupiti novu FIFA-u (jedino) zbog Lige prvaka. Snovi ipak imaju svoju cijenu. Međutim, grdo su se razočarali kada su u igri odlutali drugim smjerovima.

Pored FUT-a (koji i dalje pati od teorija zavjere kako server slabi onoga tko vodi, ali i bugova), najveće promjene doživio je Kick-off u kojem je FIFA prateći gejmerske trendove (Battle Royale!) odlučila predstaviti raznovrsne modove koji nisu realistični, ali ne možete poreći kako nije zabavno gubiti igrača po golu ili zabijati samo voleje. Ili bi barem bilo zabavno kada bi sam gameplay bio na razini.

Proteklih nekoliko naslova bolovalo je od arkadnog načina igranja – većina golova padala je iz čudnih kuteva ili velikih udaljenosti, fizika nije bila s ovoga svijeta. Igrači poput Ibarba ili Emenikea postale su ikone zbog svoje brzine koja je bila jedino potrebno kod igrača. EA je sada probala ponovno revolucionizirati igru, ali za razliku od FIFA-e 12 – ovoga puta je sve ostalo na pokušaju.

Opcija „pravovremenog finiširanja“ za sada pokazuje dvije strane lica – ako ga se uvježba, sve od voleja do škarica ulazi u protivničku mrežu. Međutim, ako ga se ne uvježba – vrijeme je za catenaccio. Obrambeni dio igre ostao je nerazvijen kao i u prijašnjim nastavcima s previše nelogičnosti kojima je EA sada uspješno pridodala i jednako brze igrače, efektivno mičući kontre iz igre.

Glitchevi kao najgora reklama te trademark FIFA-e zadnjih nekoliko godina nisu riješeni, pokazujući nam tako kako se nisu šalili kada su rekli kako ne namjeravaju uložiti pretjerano vremena u druge aspekte igre pored multiplayera. Međutim, što je sve to pored dodatka kineske lige! Stavimo li ironiju sa strane, FIFA je svojim fanovima predstavila staru igru s novim sadržajem, ali gorim gameplayjem.

Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje

Uspjeh zaustavlja vrijeme. Nama malim ljudima zna se dogoditi 15 utopijskih minuta koje se znaju protegnuti na nekoliko dana. Velikim igračima sekunde postanu mjeseci, a minute godine. Nogometna franšiza FIFA stupanjem na tron početkom desetljeća napuhala je svoj balon od sapunice od kojega su se odbijali zahtjevi i kritike zajednice, kao i upozorenja o konkurenciji.

Ono što je bilo revolucionarno prije nekoliko godina, sada počinje gubiti korak za vremenom. Od user interfacea do gameplaya – FIFA se nije promijenila. Čemu mijenjati uspješnu formulu? Dovoljno ju samo iz godine u godinu malo promiješati i dodati malo sadržaja.

Međutim, što ako to više nije dovoljno? Što ako goruće pitanje postaje zašto kupiti ovogodišnju FIFA-u ako je unijela samo neznatne promjene koje se mnogima ne sviđaju jer to nije ono što su tražili? Što ako isključivanjem svih novih opcija shvatite kako u rukama držite (opet) prošlogodišnju FIFA-u koja pak podsjeća na onu prijašnju?

Maksimiziranjem proteklih pet godina EA je ugrozila sljedećih deset godina jer Konami nije svih ovih godina sjedio i pljeskao pobjedniku. PES 19 podsjeća na stare dane kada je FIFA na svojoj strani imala samo licence, a PES ostale (važnije) čimbenike.

Dok ove godine još vrijedi Gundulićeva „Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje“, već sljedeće godine bi za EA mogla glasiti ona Ionescuova – „Kralj je mrtav! Živio kralj!

Igrao i ispisao: David Čarapina