Volimo naslove koji osnažuju analitičko razmišljanje, a u rukama nam je upravo jedan od takvih.
Filozofija za djecu razvila se u anglosaksonskom svijetu, a najproširenija je upravo u anglosaksonskim i skandinavskim zemljama. Prvi ‘službeni’ kurikulum Filozofije za djecu osmislili su Matthew Lipman i Ann Sharp.
Neupitan je veliki utjecaj filozofije odgoja Johna Deweya, napose njegova teorija o reflektivnom mišljenju, na Lippmanov program. Ipak, filozofija za djecu svoje korijene vuče s Mediterana, točnije iz antičke Grčke. Sokratski dijalog je jedan od najutjecajnijih načina diskusije u programima filozofije za djecu, ali i sam grčki duh kritičkog i argumentiranog raspravljanja jest biti ovakvih programa, naravno prilagođen dječjem uzrastu.
Filozofija za djecu, potaknuta grčkom filozofijom, prošla je kroz inicijaciju američke pragmatističke filozofije i vraća se na Mediteran u raznim oblicima.”, riječi su zadarskog profesora filozofije Brune Ćurka, voditelja udruge “Mala filozofija” i koautora nedavno izdane prve filozofske slikovnice “Filozofija – ma što pak je to?”.
Dakle, na naš Mediteran vratila se u obliku male knjižice s trinaest ilustriranih priča o antičkim filozofima uz faktografske i upitničke dodatke prilagođene koliko djeci toliko i roditeljima.
Prvo što upada u oči (već na naslovnici) muški je svijet filozofa, tako da me ova knjižica podsjetila na njen svojevrsni pandan: Priče za male buntovnice – ni jedna ni druga ne odgovaraju opisu pravih slikovnica, gdje bi slika i tekst trebali imati ravnomjernu ulogu već se radi o ilustriranim pričama, s tim da su ove dvojice autora Brune Ćurka i Matije Mate Škrebića nemjerljivo bolje napisane.
A same ilustracije Mirka Ćalušića dodane su kao vizualni dekor cijelom projektu. Naslovnica vuče pomalo na ona izdanja “Biblije za mlade”, ali u vremenu kad se u medijima za filozofiju čuje samo pod brendom Slavoja Žižeka ili filozofskog teatra Hrvoja Horvata, ne treba svijećom tražiti sitne mane ovog izdanja: najavljenog prije koju godinu i prvog u nizu slikovničarskog serijala udruge koja radi praktičnu filozofiju s djecom. Uz rodnopravnu opasku da ne zaborave na žene jer osim lika jedne djevojčice koja nosi jednu priču, žene koja izvlači zanesenog filozofa iz bunara i još jedne djevojčice koju tuče dječak, ovo je Mediteran kakav je nekad bio, duboko u nama, ali ipak samo muški. Hoćemo i Mediteran kakav bi mogao biti.
“Moj stari prijatelj Atenodor često govoraše da je Oktavija, da je muško i manje inteligentna, mogla postati velik filozof.”, rečenica je iz “Augusta” Johna Williamsa (poznatijeg po novootkrivenom “Stoneru”) koja ide kao prilog za razmišljanje o temi.
“Naš je obrazovni sustav kao i većina ostalih obrazovnih sustava trom, spor i gotovo nepromjenjiv tako da nada leži u neformalnom obrazovanju”, kaže Ćurko za jedne lokalne novine i dodaje “Svakoj je vlasti cilj da se održi na vlasti. Zamisli društvo u kojem nitko ne misli svojom glavom, nitko ne zaključuje. To je idealno upravo onima koji žele ili biti ili se zadržati na vlasti.”
Moje dijete doslovno je progutalo ove priče nakon što nam je Bruno dostavio slikovnicu doslovce do vrata našeg stana. Djevojčica je nakon pogleda na naslovnicu sa svim tim bradatim likovima samo zavrtjela glavom, mada su priče pitke i otvaraju vrata neke drugačije budućnosti koja ne podrazumijeva onaj današnji “sad-ću-vam-u-pet-minuta-objasniti-filozofiju” na YouTubeu.
A tu je i onaj koliko instinktivni toliko i parentalno sebični razlog da mi djeca ne pomisle kako je razmišljanje svojom glavom i filozofija nešto poput nestalih predmeta iz mladosti poput domaćinstva ili tehničke kulture samo obična roditeljska nostalgična furka.
I ponekad se čovjek baš zamisli i promisli da nije nekih ovakvih vaninstitucionalnih inicijativa, preostalo bi nam samo uzeti se za dječje rukice i zapjevati u roditeljskom tranzicijskom transu onu od Dubioze Kolektiva:
“Pošaljimo mlade u dijasporu da rade, da kopaju kanale i farbaju fasade.”
