U sklopu projekta Knjiga na nezgodnim mjestima na platou vežičke robne kuće gostovala je pjesnikinja i dramaturginja Monika Herceg. Uz moderaturu Zorana Žmirić, književnica se dotaknula niza važnih društvenih tema.
Za ovu priliku činilo nam se zgodnim istaknuti njeno razmišljanje o potpori koja tijekom djetinjstva negdje mora postojati za svako dijete. Ona nema samo jedan oblik već ovisi o tome za što se dijete može uhvatiti u svojem okruženju. Za Moniku Herceg to je bila škola:
“Imala sam sreću što su profesorice i učiteljice koje su mi predavale bile divne. One su razlog zašto sam ja jedan od tih rijetkih slučajeva koji su se otrgnuli lošim uvjetima. To može zvučati romantično — bili su teški uvjeti a ona se izdignula —, ali većina se ne uspije izdignuti. Potreban je niz sretnih faktora da se to dogodi. Potreba za stalnim preživljavanjem ne otvara prostor za kreativnost. Kad čovjek živi između preživljavanja i preživljavanja, kreativnost je opcija koju imaju ljudi koji ne razmišljaju o takvim stvarima.
Potpora treba postojati barem negdje i ona je za mene postojala u školi. Omogućila mi je kasnije da kad se odlučim za neke stvari da imam samopouzdanje da to tjeram do kraja. Da toga nije bilo, pitanje je kako bi sve izgledalo.“
Pitanje je to na koje nemamo odgovor, ali imamo cijeli razgovor s pjesnikinjom u kojem se dotiče svojeg djetinjstva, odnosa s majkom, ali i svoje uloge u društvu. Cijeli razgovor možete pročitati na stranicama Magazina GKR-a.
Autorica naslovne fotografije: Lara Čakarić
