Na selu je donedavno bilo uobičajeno da ljudi imaju domaće životinje. Dvije ili tri kravice, pet ili šest svinja, sedamnaest zečeva i tridesetak kokoši. I bilo je sasvim uobičajeno da mlađi članovi obitelj brinu za životinje. Tako bi stekli radne navike, a zavoljeli bi i životinje o kojima bi brinuli. Bilo je i slučajeva da su se djeca previše vezala za životinje pa bi im teško palo kada bi pajcek ili zec završio na tanjuru.

Danas je sve manje životinja na selu jer je sve manje ljudi koji imaju volje za hranjenjem životinja. Kažu da se to ne isplati i da taj posao oduzima previše vremena. Posjedovanje životinje nosi sa sobom brojne odgovornosti. Svaka životinja traži od ljudi da joj se osiguraju određeni higijenski uvjeti, ali i hrana. Upravo zbog brojnih obaveza ljudi ne žele imati životinje.

Opet, moderni susjedi rado se bune kada krava muče pa zovu policiju. Ne pitaju se ti pojedinci može li se kravi zabraniti mukanje. Ne mare oni za činjenicu kako farmeri svojim radom prehranjuju obitelj, ali i druge ljude.

Alpe kao sloboda

Ljudi koji nikada nisu držali životinje malo će se teže uživjeti u roman Heidi (Znanje, 2016.) koji je napisala Johanna Spyri (1827-1901.). Spyri je, kako priča kaže, roman Heidi napisala u svega četiri tjedna što je, pogleda li se broj stranica (gotovo 250 stranica!), relativno kratko vrijeme. Roman je objavljen 1881. godine, a nosi podnaslov „za djecu i one koji vole djecu“. Johanna Spyri svjesno je napisala roman za djecu, ali i odrasle koji razumiju dječja srca i svjetove djetinjstva.

Pisan na njemačkom jeziku, roman Heidi pripada švicarskoj književnosti. Radnja započinje u Alpama. Petogodišnja djevojčica Heidi je siroče, odrastala je uz tetu Dete i sve je bilo sjajno dok teta Dete nije dobila priliku za posao u Frankfurtu. No, Dete ne može povesti malecku Heidi sa sobom pa ju stoga povjeri na čuvanje Heidinom djedu, čovjekomrscu kojega ljudi zovu Striko s Pašnjaka, samotnjaku kojega život nije mazio. Djed prihvati Heidi koja se, onako puna samopouzdanja, brzo prilagodila novoj lokaciji i starcu koji je predstavljao strah i trepet u okolici.

Djed je primijetio kako djevojčica brzo zaključuje, našli su zajednički jezik. No, i tom je veselju došao kraj. Tri godine kasnije Heidi će otići u grad, obitelj Sesemann, gdje će praviti društvo djevojčici u kolicima. Heidi će se prilagoditi gradu, no sve više će joj nedostajati Alpe, simbol slobode. Nedostajat će joj čist zrak, netaknuta priroda s kojom je čvrsto povezana i, naravno, djed koji je ostao u svojoj osami. Snažna nostalgija za zavičajem uzet će maha pa će se Heidi vratiti djedu, zajedno s Klarom, djevojčicom koja će joj postati prijateljica…

Boravak u prirodi

Premda je roman Heidi pisan krajem 19. stoljeća, nije zastario. Sažalimo se nad Heidi i njezinom nesretnom sudbinom. Mnoštvo zanimljivih obrata čini priču koja teče ravnomjerno, bez brzanja. Gradska djeca također se lako užive u radnju što je po svemu primjerena. Svidi im se lik Heidi koja je, unatoč svim nedaćama, pozitivna i suosjećajna. Nema naviku razmišljati samo o sebi, već nastoji misliti šire te nesebično pomagati drugima. Čitajući roman Heidi postanemo svjesni važnosti gibanja i zdravlja. Čitatelj uvidi da je važno boraviti u prirodi gdje je zrak bolji i da je važno čuvati zdravlje i raditi na njemu.

Heidi je priča o prijateljstvu i rodbinskim odnosima, priča o povezanosti s prirodom i zavičajem. Čitanje Heidi predstavlja kvalitetno utrošeno vrijeme, sadržaj priče zvuči idilično za ove prilike, kada su dani kratki i hladni, kao stvoreni za čitanje pored radijatora ili peći. Djecu (i odrasle) ova će inspirativna priča, koja je u više navrata doživjela ekranizaciju i dramatizaciju, podsjetiti na blažene trenutke koji su provedeni u društvu brižnoga djeda ili bake.

Heidi s razlogom ima status klasika u dječjoj književnosti. Čitatelj se zamisli, razmišlja kako se nekada živjelo, kako je nešto možda bilo puno bolje i zapita se može li se ta idila ponoviti. Je li danas moguć miran život na selu, daleko od vreve i lažnoga glamura? Naravno da je moguće živjeti zdravo i ispunjeno, u dobrom društvu i bez ogromnih stresova. Roman Heidi diskretno nagovara djecu (ali i odrasle) na kreativan boravak u prirodi, pokazuje da se vrijeme može kvalitetno iskoristiti u igri, veselju i zajedništvu.

Moguće je i danas živjeti život punim plućima, samo je nužno smanjiti razinu tehnologije, posložiti prioritete, uskladiti se iznutra i izvana. Ilustracije njemačkog umjetnika Karla Mühlmeistera, koje su divne obojane i predočavaju alpsku idilu te ostatak radnje, sigurno će goditi čitateljstvu.

Tko nas je tjerao…

Kada je pisala Heidi, Johanna Spyri sigurno nije ni u snu pomislila kako će djeca i mladi (ali i brojni odrasli!) početkom 21. stoljeća dane i noći provoditi u zatvorenoj sobi pred malim i velikim ekranima. Nije to nametnuto, sami smo odlučili i pokleknuli pred blještavim aparatima, zanemarili prirodu i slobodno vrijeme posvetili tehnološkim čudima.

Odrekli su se ljudi brojnih odgovornosti, mrsko im je brinuti o zemlji i životinjama te samostalno proizvoditi hranu koju će jesti ili prodavati. Groze se specifičnih mirisa koji dolaze u paketu sa životinjama. Umjesto da imaju farmu i brinu za životinje, radije gledaju kojekakve ljude koji bi sve dali za pet minuta zemaljske slave na umjetnoj, televizijskoj farmi, gdje se blamiraju. Nije im teško izvoditi koješta pred ljudima samo da bi se o njima kasnije pričalo.

Naravno, nije svima do umjetnih farmi, uvijek će biti onih koji će biti u stanju cijeniti roman Johanne Spyri i pokušati ga proživjeti na vlastitoj koži, makar djelomično. Roman Heidi sasvim ugodno stari; naslovna junakinja nije imala idealno djetinjstvo, ali je uspjela zadržati dječji osmijeh i nastavila gledati u budućnost. Djeca prepoznaju i cijene te odlike, Heidi im posluži kao nit vodilja tijekom odrastanja.

Osjetljivi pojedinci koji ne vole glasanje životinja vjerojatno neće baš uživati u ovoj knjizi. Kaže se da oni koji ne vole životinje ne vole ni ljude. A takvima sasvim sigurno nije do čitanja romana u kojima se propagira zajedništvo i povratak prirodi, boravak među životinjama na čistom zraku, daleko od gradske vreve.

Napisao: Miroslav Cmuk