Malo što nam je ljepše i draže od otkrivanja i predstavljanja kreativnih pojedinaca koji djetinjstva čine ispunjenijima i kvalitetnijima. Naša suradnica Jelena Pervan predstavlja nam tako ilustratoricu Smiljanu Čoh.
U Smiljaninu sam kuću prvi put navratila prije nekoliko mjeseci i to s kauča, u pidžami, s mrvicama od keksa pod bradom. Gostovala je u televizijskom prilogu o slobodnim umjetnicima i gledatelje uvela u svoj dom koji je ujedno i ured, atelje ili kako se već zove onaj nevidljivi prostor u kojemu umjetnik stvara.
Takva mrvičasta i kaučasta, guglala sam Smiljanu i, osim informacije da je ilustrirala slikovnice Juliana Lennona, sina glazbenika Johna Lennona ta da uspješno surađuje s brojnim inozemnim izdavačima, saznala sam i da svoja kreativna znanja rado prenosi malim polaznicima svojih likovnih radionica u Varaždinu.
Smiljana Čoh završila je studij animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a ilustracijom se počela baviti za vrijeme studija. Živi u Varaždinu sa suprugom ilustratorom i troje djece.
Smiljanu sam na ovaj ugodni razgovorčić uspjela uloviti taman prije početka njezine nove i zanimljive četverodnevne radionice za djecu pod nazivom Kućice u kojoj će djeca izrađivati vlastite kućice od kartona, dizajnirati namještaj, uređivati i oslikavati prostorije.
Tko je Smiljana Čoh slobodnim stilom?
Volim gledati kako olovka ostavlja trag na papiru.
Volim kutije i knjige sa slikama, slikovnice!
Moja djeca vole graditi dvorce od kartona.
Muž je isto umjetnik, ilustrator, pa se kod nas uglavnom crta i čita.
Što se crta i što se gradi na tvojim likovnim radionicama?
Crta se i gradi svašta, od malih svjetova sastavljenih od figurica i drugih sitnih predmeta do dvoraca, slatkiša od papira, slikovnica o bojama, teksturama, policajcima i lopovima, strašnim zmajevima i o leptirima.
Na radionicama je nastao Strip o bombonu. Igrali smo se miješajući boje i davali smo im posebna imena. Pjevali smo promatrajući tonove sive na jednom portretu. Svijetli tonovi su nam bili visoke note, a tamni su bili duboke.
Dizajnirali smo vlastite uzorke za tapete. Djeca bi me obično pitala “A što su to tapete?”
Vježbamo primjećivati oko sebe, pitamo se kako je što napravljeno. Promatramo umjetnička djela tako da neke sitne detalje maknem, dodam ili promijenim, pa djeca traže razlike.
Uglavnom slušamo klasičnu glazbu dok radimo. Djeca crtajući pričaju o sebi, što ih veseli, što ih smeta. Izmišljaju priče, slušaju jedni druge. Jedno je dijete „slučajno“ otkrilo da crvena nije primarna boja!
Koji motivi i likovne tehnike zanimaju djecu vrtićke dobi, a koji školarce?
Prošle je godine s mlađom i sa starijom djecom pravi hit bila monotipija. Koristili smo gelaste, prozirne podloge, na tome je djeci bilo jako zanimljivo slikati. Sva bi se boja prenijela na papir, uključujući najsitnije teksture koje bi u podlogu utisnuli.
Primijetila sam da je i mlađima i starijima bilo zanimljivo miješati boje – u staklenci ili kapajući ih na podlogu, pa proučavati što se s njima događa.
Zanimljiva im je bila igra povezivanja točaka. Najprije bismo cijeli papir ispunili točkama u dvije ili tri boje. Zadatak je bio povezati sve točke iste boje. Djeca su mogla birati hoće li točke povezati ravnim linijama, hoće li preskakati linije druge boje koje im se nađu na putu ili će samo prijeći preko njih? Što se događa kad prijeđu preko njih? Gdje ćemo dodati još točaka? Kako ćemo njih povezati?
Slične stvari su veselile i mlađe i starije.
Možda je najveća razlika bila u radu na zajedničkom kolažu. Uglavnom su školska djeca odvajala komad papira samo za sebe i teže su prihvaćali rad u paru ili u grupi.
Što možemo pročitati iz dječjih crteža?
Ja sam najviše mogla pročitati ono što su im drugi govorili o njihovom crtanju, slikanju i stvaranju općenito.
Najčešće dolaze djeca koja vole crtati, ali nekad dođu i oni koji ne žele ni probati. Ako ih roditelji potiču, oni još manje žele. Meni se čini da je bolje pričekati da sami pokažu interes jer tad ne osjećaju pritisak da to moraju. Uvijek se nađe zanimljivih zadataka koji ne uključuju crtanje ni slikanje. Slažemo slagalice koristeći izrezane dijelove više različitih reprodukcija, smišljamo priče o likovima na slikama, slažemo svoje „muzejske zbirke“ , vježbamo finu motoriku zabijajući čavle…
Roditelji često misle da su radionice samo za one nadarene. Često su darovita djeca zakočena i manje uspiju napraviti od onih neopterećenih, „nedarovitih“.
Djeca često traže moju pohvalu i odobrenje, neki znak da su nešto „lijepo“ nacrtali. Ja bih takvo pitanje okrenula tako da ja njih pitam što oni misle, sviđa li se njima i koji im je sljedeći korak. Komentiram ono što primjećujem, ali ne dajem ocjene, ne uspoređujem.
Volim čuti njihove ideje i uvijek me zanima čuti ih, podijeliti njihovo oduševljenje.
Kad komentiramo dječji crtež, često smo skloni pretjerano hvaliti ili sugerirati djeci ono što mi vidimo u crtežu. Kako bismo trebali interpretirati i komentirati dječji crtež?
Hvaljenje nije dobro ako se daje automatski i nije konkretno. S vremenom nam dijete neće vjerovati da to stvarno mislimo. Reći djetetu da je nešto lijepo nacrtalo, a ne pokazati interes za sam rad ili sugerirati i komentirati sadržaj ne pomaže djetetu izreći ono što je njemu važno.
Više volim komentirati što primjećujem, pa pitati dijete da mi ono ispriča o čemu se radi jer me to jako zanima. Možda je dijete bilo jako strpljivo, pa mogu to komentirati i za to ga pohvaliti. Možda mu treba mali poticaj, pa ću mu reći da me jako zanima koji mu je sljedeći korak ili pitati što bi se dogodilo kad bi …
Koja je tvoja misija u radu s djecom?
Proširiti horizonte.
Pomaknuti se od očekivanog.
Pronaći lijepo u “običnom”.
Potaknuti znatiželju za istraživanjem u stvaranju.
Pokazati djeci da su njihove ideje važne.
