Čudan neki siječanj 2018. godine. Snijega ni na vidiku. Najave ga prognostičari, ali se na kraju ipak ne pojavi. Valjda će navratiti u travnju, kada se probudi bilje pa se sve zazeleni. Ekološke promjene i vremenske nestabilnosti, za koje su zaslužne sebične ljudske ruke i nemarni mozgovi, sve su brojnije. Nema im kraja. Narodna izreka „Sveta Kata, snijeg na vrata“ više ne drži vodu, vremenske (ne)prilike postala su gotovo pa svakodnevica. Kisele kiše, globalno zagrijavanje, radijacija i izlijevanje nafte noviji su problemi koji dobrano muče čovječanstvo.

U šestom razredu obrađuje se teža tema vezana uz zdravlje i ekološke katastrofe – čita se roman Čvrsto drži joystick Josipa Cvenića (1952.) u kojem dječak Nino završi u bolnici. Razlog? Nesretno zračenje koje je nastalo 1986. godine u Černobilu, kada se dogodila nesreća u nuklearnoj elektrani. Zračenje je obilježilo dobar dio Europe, uzrok je mnogih bolesti.

Onaj tko želi saznati nešto više o černobilskoj tragediji te kako danas ljudi žive u blizini toga područja, mogao bi doći do tih saznanja ako pročita strip Jednog proljeća u Černobilu (Fibra, 2015.) kojega je u potpunosti, i crtež i tekst, napravio francuski umjetnik Emmanuel Lepage (1966.). Za taj posao angažirala ga je udruga Dessin’Acteurs (u prijevodu Crtaktivisti) jer u Francuskoj ima puno nuklearki. A to znači da postoji velika vjerojatno kako bi se černobilska tragedija mogla ponoviti zbog kakvoga kvara ili ljudskoga nemara.

Sasvim obični životi

Lepage je poslan da napravi strip o posljedicama zračenja, odnosno da prikaže Ukrajinu više od dvadeset godina nakon katastrofe. Ako u ovoj priči očekujete brojne prikaze deformacija i jezive abnormalnosti koje možete naći u seriji knjiga „Vjerovali ili ne“ Roberta Ripleyja (1890-1949.), razočarat ćete se. Lepage je također imao krive predodžbe, nije znao što će ga točno dočekati u blizini nuklearke, ali nije očekivao ništa lijepo. Smješten u malom mjestu Volodarka, autor se povezao s lokalnim stanovništvom (naravno, uz pomoć prevoditelja) i uvidio da ti ljudi žive sasvim obične živote te da nisu ni po čemu drugačiji od ostatka ljudi. Upoznao je njihove svakidašnje probleme, navike i želje. Naišao je na puno divnih, jednostavnih ljudi koji, unatoč lošim događajima iz nedavne prošlosti, nastoje dobro i pošteno živjeti.

Ljudi odrastaju, osnivaju obitelji, spajaju kraj s krajem, u skromnim se uvjetima vesele i nastoje ostvariti boljitak. Prvotne zebnje i strepnje polako će zamijeniti spokoj. Začudo, na tom putu Lepage će pronaći mir. Oslikao je Lepage ljude, ali je pažnju obratio i na krajolik koji se zbog radijacije mjestimice preoblikovao. Opisao je napušteni grad Pripjat u kojemu su živjeli zaposlenici nuklearke prije katastrofe. Kako su dojmovi sasvim drugačiji i manje mučni nego što je to očekivao prije dolaska, Lepage se pita je li podbacio u svom prikazu.

Černobilska tragedija nije ostavila samo tragične posljedice, neće tamo zapaziti samo strahote i loše posljedice radijacije. Pita se i kako će udruga Dessin’Acteurs, koja ga je angažirala, biti zadovoljna njegovim radom. Predano radi, posvećen je poslu, ali kreativne nedoumice postoje.

Jednog proljeća u Černobilu fascinantan je primjer dokumentarnoga i putopisnoga stripa. Autor u više navrata prikazuje proces stvaranja crteža, skice ljudi koji ga okružuju i prave mu društvo te krajolika koji je posjetio i po nečemu mu se urezao u sjećanje. Crtež je, jednom riječju, fenomenalan! Kombinira različite slikarske tehnike. Njegov crtež pripovijeda priču koja se ne može prepričati, već se taj njegov mora doživjeti vlastitim očima.

Sve je to lijepo…

Osim ovoga stripa, na hrvatskom je jeziku dostupno više naslova – Muchacho (2009.) govori o svećeniku koji se pridruži gerilcima u borbi; Oh, cure (2013.) vrhunska je priča o procesu odrastanja i sazrijevanja, a naslov Putovanje na Samotne otoke (2017.) također je putopisno-dokumentarni strip, samo što u toj priči Lepage boravi na dalekim Samotnim otocima (Crozet, Sveti Pavao, Kerguelen…).

Tamo nema opasne radijacije, ali se ljudi suočavaju s drugim izazovima (npr. izolacija od civilizacije).

Što god da se pročita od Lepagea, dobro dođe. Nema tu pogreške. No, možda bi bilo dobro započeti naslovom Jednog proljeća u Černobilu. Taj bi strip trebao suzbiti predrasude i kriva mišljenja o Černobilu i ljudima koji su ostali živjeti u blizini zabranjene zone.

Zanimljiva i tečna priča te maestralan crtež sasvim su dovoljni razlozi za čitanje priče koja bi trebala zanimati one koji se sjećaju kobnim događaja iz 1986. godine, ali i novim generacijama…

Miroslav Cmuk