Klub studenata povijesti umjetnosti ARTeFACT

Volimo upoznavati kreativce svih vrsta, a pred tipkovnicu smo doveli jednog kojem je ipak draže ruke prljati po glini i betonu.

Odmah “u glavu” jedno intimno – kada i kako si skužio – “Hej, mama, pa ja sam kipar!?” 🙂 Dakle, tvoja najranija povijest, omiljene kreativne zanimacije kada si bio desetogodišnjak…

Pa kad sam bio desetogodišnjak mislio sam da ću biti građevinar ili arhitekt. Stalno sam slagao Lego kocke, imao sam ih punu ladicu i obožavao sam to raditi. Ustvari i sad mi je to super, ali nemam više kockica. 🙂 Često sam se igrao s plastelinom i volio sam raditi nešto s rukama. Na kraju je ispalo da sam studirao umjetnost. I sad ponekad, dok nešto radim, imam isti onaj osjećaj kao da se igram s Lego kockicama, nešto preslagujem i kombiniram.

Koje tehnike rada su ti omiljene i najbliže?

Najbliži mi je rad s glinom. Ona je podatna, ima nebrojene mogućnosti… kada nešto napraviš, možeš to srušiti pa iznova graditi. U materijalima kao što je npr. kamen, to nije moguće. Glina, ukoliko je čista, može biti pogodna i za pečenje u keramičkoj peći, prilikom čega postaje tvrda poput crijepa ili cigle. Inače, sviđa mi se kombinirati različite materijale i od njih nešto graditi ili ih upotrebljavati na neuobičajen način.

Naravno, i pitanje o inspiraciji i omiljenim motivima nam se prirodno nameće…

Nemam neki omiljeni motiv. Moji interesi se mijenjaju, nekada me zanimala ljudska figura, sada više ne. Što se tiče inspiracije, ona definitivno postoji, koliko god to među umjetnicima nije popularno reći. To se ne odnosi samo na umjetnost ili kiparstvo već i na sve druge profesije. To je jednostavno onaj osjećaj da te nešto potakne na razmišljanje i ideje koje naprosto moraš napraviti. Onda jedna ideja vodi drugoj dok ne dođeš do nekog rješenja.  

Imaš li neke radove koji su ti posebno važni i dragi i kojima bi uvijek predstavio sebe kao kipara? 

Pa i nemam. 🙂 Ali jedan od dražih radova su modularne konstrukcije koje sam napravio od lijevane keramike. Njih se može preslagivati u više varijanti. Obično kad nešto završim to je za mene gotovo i ne želim se na to vraćati. To ne znači da mislim da su ti radovi loši, nego uvijek imam poriv nastaviti dalje, stvoriti nešto novo. 

Kakvima ti se čine naše ulice? Misliš li da trebaju više kipova, skulptura, instalacija… I ako da, kakvih, zapravo?

Naše ulice su puste i definitivno trebaju puno više umjetničkih intervencija, skulptura i instalacija…od onih upotrebljivih do nečega što ljudima uljepšava život, skreće pažnju na kreativni svijet koji svi u sebi posjedujemo. Kod nas se skulptura u javnom prostoru svodi na kipove i spomenike neke važne osobe. Ok, ali pomalo dosadno, nema zaigranosti.

Nama treba više kreative, nečega što je interaktivno, što možeš preslagivati, nečega što čini ulice i trgove zanimljivima, od klasičnie skulpture do korištenja novih tehnologija, kao što je 3D print. Bilo bi zanimljivo da se na ulicama ili trgovima izmjenjuju skulpture, bilo one umjetničke ili one koje stvaraju studenti i mlađa ekipa. To bi unijelo neku svježinu u javne prostore.

Misliš li da tehnologije poput 3D printanja, AI uređaji i sl. mogu ugroziti i radikalno promijeniti svijet kiparstva… 

Nove tehnologije nikoga ne ugrožavaju, sve ovisi o tome kako ih koristimo. 3D print ipak ne može zamijeniti ručnu modelaciju i ručna modelacija ne može zamijeniti 3D print. Danas možemo nešto ručno izmodelirati, zatim napraviti 3D scan, onda scan možemo digitalno modificirati pa onda isprintati… i tako unedogled. Ovo vrijeme u kojem živimo je iznimno zanimljivo jer imamo puno paralelnih mogućnosti, što je super!