Sergio Pablos je pojam za animirani film. Karijeru je otvorio radom na Once Upon a Forest (1993) i A Goofy Movie (1995) poslije čega su uslijedili prvi radovi kojima se proslavio – Zvonar Crkve Notre Dame, Herkul i Tarzan. Uslijedilo je nekoliko manje razvikanih filmova (ističe se jedino Stuart Mali) i raskid suradnje s Disneyem 2006. godine. Uslijedile su četiri godine tišine u vlastitom animacijskom studiju koje su prekinute početkom filmske franšize i kulturnog fenomena Despicable Me. Tim filmom Pablos se uvrstio u kanon, a svoje mjesto je učvrstio filmom Rio te nastavcima Despicable Me-a.

Očekivanja su u najmanju ruku bila visoka za Pablosov Netflixov uradak Klaus koji se u najavama predstavljao kao film o postanku Djeda Mraza. Priča prati razmaženog i nespretnog sina Jespera (Jason Schwartzman) pred kojega, poslije neuspješnog školovanja za poštara, otac postavlja ultimatum – ako u godinu dana ne sakupi 6000 pisama, neće više biti smatran dijelom obitelji. U čemu je kvaka? U tome što ga je otac odlučio poslati u najsjeverniju pokrajinu u kojoj nitko još nije uspio uspostaviti poštu – Smeerensburg (inače, grad je uistinu postojao u Norveškoj u 16. stoljeću). Riječ je o gradu koji su podijelile dvije obitelji (Krum i Ellingboe) koje si na svakodnevnoj bazi podmeću. A kada si ne podmeću, onda se jednostavno mlate. Ne govorimo o produktivnoj klimi što ubrzo ustanovljuje Jesper kroz neuspjele pokušaje uspostavljanja poštanske službe te upoznavanje tamošnje učiteljice Alve koja umjesto da naučava djecu prodaje ribu. Nakon dva tjedna Jesper je očajan te mu zadnju nadu predstavlja kućica ucrtana u samome kutu karte gdje će ubrzo upoznati pravog junaka ove priče, drvosječu Klausa (J.K. Simmons), koji ima punu kuću igračaka. Jesperu nije trebalo dugo da spoji kockice te je tako priča o Djeda Mrazu mogla započeti.

Od tog trenutka nadalje priča se nastavlja zapetljavati i otpetljavati u isti čas dajući svoja objašnjenja za mnogobrojne stvari koje vezujemo uz Djeda Mraza. Od sobova do igračaka, svaki aspekt je zanimljivo predstavljen. Primjerice, suradnjom Klausa s narodom Sámi objašnjeno je njegovo odijelo te pitanje njegovih pomoćnika. Zanimljiva je psihologizacija figure Klausa koji je izgubio ženu s kojom je iščekivao djecu, glavni razlog zašto je imao punu kuću igračaka. Međutim, Klausa uvelike zasjenjuje Jesper, lik koji u određenim trenucima i previše iritira gledatelja svojim ponašanjem. U jednom trenutku se čini kako je Božić samo nusprodukt njegove megalomanije i sebičnosti što je samo po sebi iritantno s obzirom na to da kod gledatelja dolazi u sukob s vrijednostima koje povezujemo s Božićem. Klaus time u prvi plan stavlja transformaciju razmaženoga sina što rezultira scenarističkim klišejima (“I can explain!“) te traćenjem potencijala drugih likova poput Alve (Rashida Jones) ili samih negativaca koji su u konačnici (pre)lako poraženi. Nije potrebno spominjati kako film o postanku Djeda Mraza ne bi trebao u drugi plan staviti taj isti postanak. Ipak, treba pohvaliti dijalog koji igra veliku ulogu u karakterizaciji samih likova te uspijeva svaku scenu začiniti s malo humora.

Nedostatke u radnji zasjenjuje jednostavno genijalna tradicionalna animacija koja ovaj film čine jednim od najljepših u zadnjih desetak godina. Moguće je kako bi ovaj film možda čak i bolje funkcionirao bez dijaloga jer svaka scena je priča za sebe. Prvi prikaz Smeerensburga iz daljine opisao je grad više nego svi ostali likovi do kraja filma. Samom animacijom je postignuta božićna atmosfera koju začinjavaju znane božićne poruke koje prožimaju sam film. Klaus je prijeko potrebno osvježenje na animacijskoj sceni koju zadnjih godina polagano zauzima CGI. Jedino za čime možemo žaliti je pop glazba koja nikako ne odgovara animaciji jer je ista jednoznačna i patetična.

Što je u konačnici Klaus? Film stereotipne radnje i fenomenalne animacije koji ne možemo staviti među Pablosova najbolja ostvarenja. Trebalo je ipak malo više hrabrosti te malo manje klišeja da Klaus bude rame uz rame s Riom i Despicable Me. Ipak, to ne poništava činjenicu da je Klaus topao film koji će se svidjeti i starijima i mlađima koji će se (nadam se) zapitati – a zašto Kralj Lavova nije ovako snimljen?