Moj život kao Tikvica, već naslov izaziva zabunu i sumnju, što je to, nespretan prijevod, jer kako život ili itko može biti povrće!? E pa iza tog i takvog naslova izviruje jedan od najosebujnijih i najdivnijih animiranih filmova posljednjih godina i šire.

“Crtić” je frankofon, izvorni mu naslov glasi Ma vie de Courgette, prije dvije godine u francusko-švicarskoj koprodukciji snimio ga je Claude Barras, švicarski redatelj mlađe generacije i to po scenariju koji supotpisuje s cijenjenom francuskom filmašicom Céline Sciamma (preporuka za Tomboy, njezinu coming of age dramu iz 2011.), a u međuvremenu bilježi brojne nominacije i nagrade, kao i zasluženu ljubav publike.

A ta Tikvica zapravo je jedan dječak, prvo silno nesretan, a onda jako sretan. Ovo je, dakle, priča o životu u svim njegovim facetama i o sreći koja se sklona pojaviti gdje i kad joj se najmanje nadamo.

Pamtljivi sitni detalji

Tikvici je službeno ime Icare, no na njega se neće odazvati, inzistira na nadimku koji ga podsjeća na mamu. Mame više nema i maleni mora u sirotište, a scena u kojoj bez nje ostaje toliko je hiperrealistična i bizarna da je takvu u jednom crtanom filmu baš i ne bismo očekivali. No, ova nam priča dolazi iz zemlje u kojoj ne smatraju da se djecu treba opsesivno štititi od realnosti, često i na njihovu štetu.

Zanimljivo je, međutim, da se gledatelj razmišljajući kasnije o tom crtiću ove strašne zgode neće puno sjećati, u memoriji mu ostaje toliko sitnih, ali svakako vrijednih veselja koje će Tikvica, mališan modre kose i najkrupnijih zamislivih očiju, proživljavati poslije dugog, izrazito ružnog razdoblja. Pripovijest se nakon uvodnih događanja u Tikvičinu domu cijelim trajanjem zbiva u instituciji za nezbrinutu djecu, a likovi su, kako je i za pretpostaviti, štićenici i zaposlenici te ustanove.

Birokratske pojmove ‘institucije’ i ‘ustanove’ teško je doduše povezati s kaotičnim zdanjem punim vedrine, brbljavih klinaca i dragih, vrijednih teta. Stop animacija je vrhunska, boje pršte, no taj kolorit ipak treba uzeti s rezervom, često je tu tek kako bi kaširao sve nijanse sive koje u stvarnosti bojaju živote te djece bez roditelja, tako još malih, a već načetih devijacijama i pogreškama odraslih, i to upravo onih kojima je primarni zadatak bio da njih čuvaju.

Dobrohotni brko

Osim likova i fabule, ovaj crtić posebnim čine atmosfera, emocija (puno nježnosti i suosjećanja), svakako i pametni humor, a onda i jednostavnost koja, ne znam kako je to autorima uspjelo, ali nikad nije banalna. A Tikvica, dugo usamljen i traumatiziran, nakon turobnih ranih dana uz samohranu majku alkoholičarku, koja je u svojoj nesreći na njega danonoćno vikala gađajući ga praznim konzervama piva (uslijed jedne takve mučne situacije, kad pojuri ljestvama da bi ga istukla u potkrovlju, smrtno će stradati; zamislite jezivu scenu u kojoj dječačić na policiji izgovara rečenicu “Mislim da sam ubio mamu, ali nisam htio”) odjednom ima gomilu prijatelja, malih i velikih.

Uz ekipu iz doma, Tikvičinu novu obitelj čini i policajac Raymond, dobrohotni brko koji je spona između njegova starog i novog života; on se zatekao u smjeni kad je malenom poginula majka, upravo on ga je hrabrio na putu za dom, da bi ga kasnije nastavio redovito posjećivati. Raymond je osim brižnog predstavnika zakona, odnosno sustava, također i nesretni otac čiji odrasli sin s njim ne razgovara, o razlozima možemo samo nagađati, a skrb o Tikvici za tog samotnog čovjeka vid je iskupljenja. Pokazat će se tako da i Tikvica itekako pomaže svom dobročinitelju, njihovo prijateljstvo za obojicu je druga prilika.

Imaš vremena za ovo!

Tikvičini domski cimeri presjek su nevolja s kojima se svakodnevno bore socijalni radnici, napuštena djeca psihičkih bolesnika, alkoholičara, narkomana, kriminalaca, zlostavljača, deportiranih ili naprosto umrlih ljudi, a sa svojim se mukama svi oni nose kako najbolje znaju, crtajući superjunake kao naš Tikvica, zatvaranjem u ormar kako to u gadnim trenucima čini njegova simpatija Camille ili zadirkujući druge, čemu je nažalost sklon crvenokosi Simon.

Dva su ekskursa izvan domskih prostora, grupni odlazak u zimovalište s odgojiteljima i izlet u zabavni park na koji Raymond povede Tikvicu, a u autu se kao slijepi putnik nađe i Camille, u bijegu od svoje gramzive tetke s kojom mrzi provoditi vikende. Jedva se suzdržavam od spojlera, ali reći ću tek da se ova divota od priče okončava krasnim happy endom (već ga možda i naslućujete).

Nedostatak vremena ne smije vam biti izgovor za propuštanje ovog crtića, „kriške života“ u animiranoj formi. Trajanje mu je svega 66 minuta, iako se čini da traje nešto duže, onih klasičnih dugometražnih ‘sat i pol’, i to ne jer je monoton, nego zato što je u tako malo prostora stalo puno – i ljepote i mudrosti.

Gledala i napisala: Vanja Kulaš