Velika je prednost kada imaš više talenata. Više toga možeš samostalno napraviti, ne ovisiš o drugima. Recimo, ako znaš pisati i crtati, možeš napisati knjigu i obogatiti rečenice ilustracijama onako kako si ih zamislio u svojoj glavi. Znači, možeš oslikati svoje misli. Isto tako, možeš samostalno napraviti naslovnicu za knjigu, opet, po svojoj ideji. Ne moraš tražiti ilustratora čiji ti se rad sviđa, ne moraš ga zamoliti za naslovnicu, čekati njegov odgovor i strepiti što će taj netko napraviti ako pristane na izradu naslovnice. Velika je prednost kada čovjek zna crtati.

Četvorka iz likovnog?!

Na moju veliku žalost, ne znam crtati, abnormalno sam loš u tome. Ako se odlučim za pravljenje knjige, moram potražiti osobu koja zna crtati da bi mi napravila naslovnicu. Portugalski književnik Afonso Cruz (1971.) nema tih problema, on samostalno napravi cijelu knjigu. Zna pisati, ali i crtati. „Zlatne ruke!“, rekao bih bez premišljanja. Od prvog razreda osnovne škole imam crtačke muke. Ako me sjećanje ne vara, već onda sam imao vrlo dobar (4) iz predmeta likovna kultura. Takvo što je danas gotovo pa nemoguće, zar ne? Rijetki roditelji ne bi poželjeli razapinjati po novinama učitelja koji je djetetu iz likovne kulture dao ili, još gore, na kraju razreda zaključio četvorku!

Afonso Cruz sigurno nije imao četvorku iz likovnog. Stvarno lijepo crta čovjek. A i lijepo piše, što mi samo govori da je vjerojatno imao odlične ocjene iz pismenog izražavanja. Dokaz za to ponudio mi je naslov „Knjiga godine“ (Edicije Božićević, 2017.) u kojoj je naratorica bezimena djevojčica. Naslov knjige na prvi pogled upućuje kako je riječ o knjizi koja bi nekome mogla obilježiti godinu u čitateljskom smislu. Zapravo je riječ o intimnom dnevniku, djevojčica 21. ožujka, na prvi dan proljeća, počinje pisati dnevnik. Zapisi su u pravilu kraći, ne piše dnevnik svaki dan i to pisanje traje gotovo godinu dana. Zato se zove „Knjiga godine“ – ali može dobiti i titulu knjiga godine jer je riječ o zgodnom štivu.

U knjizi pratimo djevojčičina razmatranja i zapažanja iz osobnoga kuta. Njezino znanje o svijetu što ju okružuje nije ograničeno, poprilično je bistra, primijeti ono što inače rijetki vide, već uredno ignoriraju i ne obraćaju pažnju, uzimaju zdravo za gotovo. Djevojčica bilježi spoznaje i mudrosti, njezine su rečenice pravi dječji biseri kakvi se mogu čuti u radijskoj emisiji Bijela vrana Mladena Kušeca. Cruz kroz lik djevojčice, sastavljačice dnevnika, pokazuje da možemo i moramo učiti od manjih od sebe.

Nije duboka životna dob uvijek urešena mudrošću, čemu podcijeniti mladež i njihove poglede na svijet? Djeca i mladi mogu itekako puno naučiti odrasle, naravno, ako odrasli to žele, ako su u stanju saslušati mlađe od sebe. 5. srpnja djevojčica piše: „Žao mi je kamenja, uvijek je tako tvrdo. Veliko kamenje voli se pojavljivati na razglednicama. Dok se kamenčići vole pojavljivati u cipelama.“

Znatiželja

Djevojčica me podsjeća na dijete iz filma Cria Cuervos (Carlos Saura, 1976.). Njezini kraći dnevnički zapisi čini netipična svakodnevica. Povezana je s prirodom, zamjećuje prirodne mijene, znatiželjna je i promatra svijet. Uči promatrajući. 1. kolovoza piše: „Što vam lakše neka pjesma uđe u glavu, to teže iz nje izađe.“ (63.) Odmah sam se sjetio Jeanette (1951.) i njezine pjesme Porque iz 1974. godine koja je, zahvaljujući filmu Cria Cuervos u kojem je nekoliko puta emitirana, postala veći hit. Djevojčica u filmu rado sluša pjesmu Porque. Primoralo me to da se prisjetim svojega djetinjstva i pjesama koje sam rado vrtio kao dječak. Ima velike istine u tome da neke pjesme teško izađu iz glave. Dok opisuje svoju svakodnevicu, djevojčica spominje članove obitelji (otac, majka, djed, stariji brat, mlađa sestra).

Obiteljski odnosi nisu obilježeni sukobima i napetostima, nisu nezatrovani svađama. Dok zapisuje zbilju, djevojčica koristi neodređen stil. Nije ni dječji, ni odrasli. Nešto između. Iz rečenice se može vidjeti da je djevojčica maštovita i vedra te da nije nagla. Njezini su zapisi kratki i slatki. „Manje je više“, potvrđuje se. Rečenice su kratke i jezgrovite, potiču na razmišljanje. Mogu se pročitati brzo, ali i ne moraju. Ovisi o tome koliko običavate razmišljati o pročitanoj rečenici. Cruz je kroz lik djevojčice napisao pametno, štosno i poetično štivo koje me u više navrata primoralo da se prisjetim događaja iz vlastitoga djetinjstva. Čitava je knjiga bogato ilustrirana, što je još jedna vrijednost knjizi.

Osim što je dobro sročena, „Knjiga godine“ je i pravi likovni dragulj! Tko zna, možda će „Knjiga godine“ baš kod tebe steći titulu knjiga godine iz 2017. godine?

Miroslav Cmuk