Ako otvorimo Veliki rječnik hrvatskog jezika Vladimira Anića na 1516. stranicu, pod natuknicom svi čitamo sljedeće:“1. ukupnost viđenih ili imenovanih osoba, predmeta i pojmova; bez iznimke, (svi) zajedno, bez izostavljanja, tako da se nijedan ne izostavi; ne samo neki, ne (samo) pojedinac, ne (samo) pokoji, ne (tek) neki, ne samo jedan ili pojedinci [ ~ do jednoga pojačano u zn. Svi (bez iznimke, do posljednjega)]“. I dok završni zbroj nije teško uzviknuti, problem je doći do njega pomoću prethodnih varijabli; tko su to svi i kako to da uvijek nekoga zaboravimo kada kažemo svi? Upravo na ta pitanja je odlučila odgovoriti panel rasprava Kome trebaju inkluzivne kuturne prakse? u sklopu projekta Knjiga svima. Uz spretnu moderaturu Kristiana Benića (GKRI), svoj doprinos raspravi su dali Emil Mandarić (Udruga slijepih PGŽ), Damir Herega (Udruga gluhih i nagluhih PGŽ), Vlasta Tibljaš (Udruga Portić), Ksenija Kušec (autorica), Dubravka Uroda (autorica), Tanja Badanjak (GKRI) te Maja Ogrizović (Filmaktiv + Film svima).
Projekt Knjiga svima je osmislio i provodi projektni tim kojeg čine Udruga Portić kroz program Tete i barbe pričalice, Udruga slijepih Primorsko-goranske županije, Udruga gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije, Gradska knjižnica Rijeka i Filmaktiv uz podršku nezavisnih profesionalaca — Ivana Vranjića, video snimatelja i montažera te Davora Popdankovskog, audio inženjera, kao i stalne suradnice inkluzivnih programa Filmaktiva — grafičke dizajnerice Anje Kralj.
No, želimo li doći do svih nas, prvo trebamo početi tapkati po pojmu inkluzivnost. Prva je riječ uzela Maja Ogrizović koja se nije libila okrznuti rame šire javnosti:
„Ne mogu reći da postoji jednoznačno objašnjenje te kako je dovoljno reći dvije rečenice i svima će biti jasno da je to inkluzija. Ona je za mene uključivanje apsolutno svih u svaku aktivnosti. To bi bilo to; da si ti kompletno otvoren te da inzistiraš na poziciji nježnosti. Ako si povlašten u nečemu, da se sjetiš da netko drugi nije i da nije dovoljno samo to da je tebi super. „Ja sve vidim, ja sve čujem, mogu ići na koncerte, predivno mi je“. I onda se sjetim da poznajem ljude koji ne mogu i možda čak još gore od svega – nemaju razvijen osjećaj da bi tamo mogli ići. To je ono što mene osobno smeta.“
Stvar je jednostavna. Ako ljudi nemaju razvijen osjećaj da bi trebali sudjelovati u različitim sferama društva, zašto postavljati pitanje kome trebaju inkluzivne prakse? Maja će na to slegnuti ramenima, ali ne i posustati:
„Kome trebaju inkluzivne kulturne prakse? Razočarano moram reći da očito malobrojnima trebaju te da očito malobrojni imaju uopće poriv ne samo saznati o njima te aktivno participirati u njima.Nismo kao publika dovoljno osviješteni.
Npr. nije da gorim od želje isključivo gledati i čitati dječje knjige, ali mislim da ako netko radi inkluziju, da mi kao zajednica moramo to prepoznati i podržati. Zato iznimno pohvaljujem Udrugu Portić, GKRI, Udrugu gluhih i nagluhih te Udrugu slijepih Primorsko-goranske županije jer reagiraju na stvari koje možda njima nisu primarne. Već kad nešto otvaramo svima, onda je bitno otvarati svima. Ono što bih voljela reći je da ove programe mi kao udruge ne moramo raditi i da nema potrebe za njima ako već imamo postojeće zakone kojima se knjige i filmovi trebaju nužno prilagoditi za osobe sa senzoričkim poremećajem. To su male stvarčice s kojima pokrećemo veliki val. Iznimno sam sretna što smo se mi kao grupa uspjeli okupiti i što su postojali autori kojima je bilo bitno da se njihovi naslovi prevedu i prilagode kako bi postali dio inkluzivnog fonda. To možda nije nešto što svaki dan dobiješ.“
Malim stvarčicama, zbog kojih se dogodio ovaj panel, pridružio se i Emil Mandarić koji je jasno dao do znanja kako postoji županija Grad Zagreb, ali i država Republika Hrvatska:
„To je prvenstveno jedna vrsta senzibilizacije kojom skrećemo pozornost na slijepe osobe. Ako gledamo iz aspekta slijepih, mi u Zagrebu imamo Hrvatsku knjižnicu za slijepe s fondom od 5.000 knjiga; pokriveni su svi školski programi, lektire, brojni sadržaji. Okej, ali to je u Zagrebu. Zašto to ne bismo mogli imati ovdje? Mi smo isto dio republike, dio života. Druga stvar je što knjige u Zagrebu može samo određena kategorija čitatelja čitati; osobe s oštećenjem vida, osobe s disleksijom, i sve osobe koje ne mogu pratiti standardni tisak.
Kroz ovakvu senzibilizaciju javnosti pokazujemo da postoje druge vrste čitanja. Audioknjiga je u svijetu normalna stvar, ne vezuje se uz slijepe osobe. Kod nas je to postalo da kad netko spomene audioknjigu da se kaže da je to za vas slijepe. To su neke stvari na kojima, uključujući se u ovakve projekte, nastojimo raditi. Nije to vezano samo za nas. Isto kao kad dođete u grad i kažete da bi u gradu Rijeci trebala biti najava autobusnih linija. “A za koga to koristi? To je samo za vas par slijepih koji se kreće po gradu.” Nije sve vezano samo za određenu kategoriju osoba s invaliditetom. Uvijek morate reći koliko ljudi će to čitati, koliko ljudi će se doći voziti, koliko ljudi će sada doći… To su teme s kojima se stalno svi susrećemo; svi mi imamo neke otpore gdje vas pitaju za koga se to radi.
Okrenimo pilu naopaku; vi ste uzeli knjigu dviju spisateljice i nitko nije pitao koliko ljudi će čitati vašu knjigu. Vi ste ih pisali da ih netko čita. Niste postavljali pitanje tko će ih čitati i na koji način. Ako su one napisane, cilj i interes bi bio da su dostupne što većem krugu ljudi i da knjiga bude iskorištena.“
I dok je Damir Herega istaknuo kako je „inkluzivnost koja se dešava nešto što potiče zajednicu da se senzibilizira i da što više stvari prihvati“, Vlasta Tibljaš iz Udruge Portić dala je do znanja kako inkluzivnost možemo i živjeti kao humanu vrijednost gledajući ju kroz prizmu standardnog života koji svi mogu živjeti, a da nikad ne osvijeste:
„Udruga Portić se bavi tom inkluzijom ne razmišljajući previše o tome što mi ustvari radimo (te je li to ustvari sam taj pojam inkluzije). Čitajući toj djeci koja su u situaciji da su izolirana i da nemaju iste mogućnosti kao ostala djeca. Naša udruga se u principu bazira na inkluziji. Mi sada otkrivamo nešto novo jer, u principu, znamo da postojite, ali malo toga znamo o vama. Samo smo malo zagrebli kroz ovaj projekt. To je nešto što populacija ne zna a drago mi je da se kreće od najranije dobi. Treba krenuti od male djece i uključivati ih, upoznavati ih sa sadržajima da im postanu bliske teme jer oni to u principu vole. Kad su djeca učila taj znakovni jezik, njima je to super. Postaje im normalno i privlačno.“
Projekt Knjiga svima usmjerio se prema tome da kroz sitnice – knjigu, riječ, autora – osvijesti činjenicu kako je mnogima pored kojih prolazimo svijet uži od našeg. Sama Ksenija Kušec ističe kako joj je jedina želja „da knjiga bude u svakoj knjižnici, klupi i u svakom stanu“. Kao što podcrtava, ne piše dvije godine zbog 3000 kuna koje joj sjednu na račun. I onda sazna da se u javnosti barata brojkom kako je samo 0,4% knjiškog fonda otvoreno za čitanje slijepim osobama. Za Maju je to premalo; posebice u situaciji u kojoj Emil kaže da čita 100 do 120 knjiga godišnje:
„Tim proždiračima knjiga dozvolili smo da imaju pristup samo jednom malenom dijelu. Ovo je godina čitanja i samo bih voljela da kad istekne 2021., da se i u 2022. godini posložimo tako da se čitanje nastavi poticati na sve moguće načine. Prilikom pisanja ovog projekta misija nisu bili samo gluhi i slijepi, već i npr. klinci koji su iz nekog malog mjesta gdje se ne događaji dani čitanja na glas. Oni će imati pristup tako da će kroz DVD player imati Vlastu koja ima čita 35 minuta Prozirnu Lili. Neće se osjećati prozirno. Neće biti „mama i tata im ne mogu čitati“ jer oni imaju svoj čitač.“
GLAS PUBLIKE
„Hrvatska stvarnost je ta da je hrvatsko zakonodavstvo to koje ne reagira. Postoji plan da bi djela trebala biti dostupna u različitim oblicima, ai to se ne događa. Što nam preostaje? Preostaje regrutiranje iz školskih redova. Mi u ovom trenutku možemo reći da živimo inkluziju jer imamo djecu različitih poteškoća kojih je (nažalost) sve više u razrednim odjelima. Moram priznati da način na koji se ta djeca socijalizira i uvode je vrlo individualan jer izuzetno ovisi o učiteljicama i predmetnim učiteljima. To je tema s kojom bi nas se trebalo obrazovati kako bi znali raditi jer se mi snalazimo s cijelim spektrom problema na koje odgovaramo nekom svojom prirodnom sklonošću, fleksibilnošću, istraživanjem i željom. No, nismo educirani za sve to što bismo trebali odraditi i zasigurno možemo pogriješiti.“
I dok je zgodno navijati za male pothvate, uvijek je potrebno u obzir uzeti širi okvir. Ovdje u tekst ulazi Tanja Badanjak koja je jasno dala do znanja kako knjižnični sustav možda još nije spreman postati inkluzivan:
„Općenito knjižnični sustav na nacionalnoj razini nije ujednačen. Na bazičnoj razini nema sustava. Mi nemamo jedan katalog objavljenih knjiga, bez obzira bilo to audioknjige, tiskane knjige ,elektronička građa itd. Mi nemamo jedan katalog preko kojeg se jedinstveno pretražuje i to je već u startu problem.
Užasno je frustrirajuće jer knjižničari, a pogotovo knjižničari koji rade u narodnim knjižnicama koje se hvale da su otvorene svima i da su najdemokratičnija mjesta koja postoje u društvu, nisu baš toliko uključive koliko bi htjele. I onda je užasno frustrirajuće kad radiš ono što voliš, kad želiš biti pravi knjižničar koji će omogućiti svima sve, i kad ti dođe netko tko treba informaciju, knjigu, uslugu, a ti zapravo to ne možeš isti čas pružiti. To je frustrirajuće, a hvališ se da je sve dostupno. Narodne knjižnice su inkluzivne same po sebi, a to stalno naglašavaju kao posebnu uslugu koja nije dostupna u svim knjižnicima. I onda je to vrlo teško i zahtjevno i podrazumijeva edukaciju knjižničara koja nedostaje. Pred nama su izazovi i prilike, ako ćemo ih prepoznati kao prilike, da bi narodna knjižnica i zaživjela kao uključiv prostor. Infrastruktura je bitna, ali i usluge i programi su bitni. Fond je bitan, a mi smo sad u prilici gdje se borimo s osnovama. Nama je prostor problem zadnjih šezdeset godina. Mi nemamo wc. Imamo rampu u Modellu koju non-stop moramo nositi i spremati. To su sitnice, ali zapravo muče te iz dana u dan, a nadamo se kako će stvarno i zbilja osnovni problemi biti riješeni s novim prostorom u Benčiću.“
Unutar tog šireg okvira onda dolazi do neželjenih rezultata u vidu toga da mnogi odustaju od čitanja jer knjige nisu prilagođene za svih. Pritom je Damir Herega ukazao na zabrinjavajući obrazac za gluhe osobe:
„Jako im je naporno učiti i oni kroz školovanje zamrze čitanje jer im nije bilo prilagođeno na način da ga oni konzumiraju na njima prihvatljiv način. Događa se da kad završe školu prestanu čitati i više nemate čitača. Što duže ne čitaju, sve manje i manje dobivaju informacija. Važno je krenuti s osobama niže kronološke dobe kako bi na vrijeme krenule propitivati i pitati čime se krećemo prema kvalitetnijem čitanju danas i sutra. Meni se događa da starije gluhe osobe ne razumiju najobičnije npr. autoškole testove. Kod nagluhih je druga priča, oni su školovani u redovnom sustavu, hrvatski jezik im je razumljiviji i oni bi trebali biti potencijalni čitatelji.“
U krajevima životnih rukavaca osoba koje su prestale čitati nalaze se počeci razloga projekta Knjiga svima. Kao što Vlasta kaže,„ovo je jedna mrvica, ali važna mrvica“. I dok se cijeli panel pridružio dobrim željama ovoj mrvici, Maja je odlučno zaokružila cijelu raspravu:
„Svi smo jako puno potegli za zaista malo novaca zbog čega nisam sretna, ali sam sretna vidjeti da radimo s entuzijazmom i da je ljudima zaista važno da se nešto dogodi. Iznad svega, koliko god sam zahvalna svima, htjela bih da ostane zabilježeno: sve su ovo super stvari, 150 ljudi je to vidjelo danas, GKR je omogućio da to živi.“
A što reći nakon toga nego – KNJIGA SVIMA!
Zahvaljujući ovome projektu, u Dječjem odjelu Stribor GKR redom možete posuditi inkluzivne naslove kao Prozirna Lili (Ksenija Kušec, Jelena Brezovec Illustration, Evenio, teta pričalica Vlasta Tibljaš), Japajapca (Silvija Šesto, Tomislav Zlatić, Evenio, teta pričalica Iva Horvat Maškarin), Hrkala (Jelena Pervan, Kuća od priča, Jelena Brezovec Illustration, Evenio, teta pričalica Mihaela Jadrošić Damijanjevic) i Prijatelja iz Ulice Zelene (Dubravka Uroda, Andromeda, teta pričalica Biserka Stipeč)
