Lara je, naoko, bila obična djevojka, ali vrlo brzo smo shvatili da pripada nekom drugom, nepoznatom svijetu. Došla je na ljetovanje iz Švedske, gdje su joj radili roditelji, no nije nam zato bila čudna. Lara je bila najbolja u svim uličnim igrama, pa čak i u nogometu. Trčala je najbrže i vrhunski driblala – nevjerojatnom je brzinom vodila loptu po asfaltu, između dvaju pločnika, i činilo nam se da je može učiniti nevidljivom.

Ciljala je precizno, tik uz kamenje koje je označavalo vratnice. Gledao sam je u čudu jer moj je najveći nogometni uspjeh bila sličica Garyja Linekera kojom sam tog ljeta napokon popunio album Meksiko ’86. A kad bismo s Larom predvečer igrali skrivača, ona bi i sâma, poput lopte kojom je izvodila čarolije, nestajala između stabala u parku, stapala se s njima, da bi se onda neprimjetno, iz gustih krošnji javora i divljih kestena, spuštala kod pika.

– Gdje si to naučila? – upitao sam je kad smo jedne večeri ostali sjediti sami u haustoru.

– Što? – poravnala je ona svoje traperice. – Verati se po stablima? Igrati nogomet?

– Ne, nisam mislio na to. – Htio sam je gledati u oči, ali sam piljio u gradski autobus koji je, poluprazan, stao na postaji na kraju ulice. – Gdje si naučila… nestajati?

Nasmijala se, a onda joj je smijeh nestao u dimu ciglane onkraj parka. Gurnula me laktom tražeći da je pogledam, ali nisam to želio. Možda bih i ja, ako sam joj se zamjerio pitanjem, mogao nestati.

– Bojiš me se? – upitala je.

– Nemam te se zašto bojati – brzo sam odgovorio. – Ti si samo obična cura iz Stockholma.

Veću glupost nisam mogao izvaliti. Lara je bila sličica za koju nije bilo mjesta ni u jednom albumu, djevojka koja nije pripadala nijednom okviru i koricama.

– Dođi – uhvatila me za ruku i odvukla u park. – Naučit ću te skakati iz krošnje u krošnju. Nije teško.

– Možda nije teško tebi i Zagoru – odvratio sam joj.

– Tko je Zagor? – upitala je, ali samo reda radi. Već se u sljedećem trenutku uhvatila za granu starog javora i popela visoko u krošnju. – Vidiš, sad to samo moraš ponoviti. Hajde, granu po granu, kao da se penješ stepenicama.

– Nema šanse – rekao sam posramljeno i sjeo na klupicu ispod stabla. – Čekam te tu.

Uskoro je više nisam vidio. Čuo sam samo šuštanje u krošnjama stabala oko klupice, i jedino sam tako mogao odrediti gdje se nalazi. Kad se napokon ponovno oglasila, bila je točno iznad mene.

– Tu sam – ispružila je ona ruku i počeškala me po tjemenu, pa poškakljala iza uha. Meni se načas učinilo kao da me podbada sâm javor, ali onda se Lara, ovješena nogama o najnižu granu, spustila pred mene.

Gledali smo se licem u lice. Naopako. Ona je pridržavala majicu da joj ne padne preko glave, a ja sam se pitao što bi bilo da je sad poljubim. Bi li pala na zemlju od iznenađenja, ili me zveknula po glavi? Možda bi me pošteno uštipnula za nos, da prokrvari?

Ne, Lara to nikad ne bi učinila. Da je sad poljubim, skočila bi s javora, prezirno me pogledala i bez riječi otišla.

– Dođi – rekla je, i ispružila i drugu ruku.

Ustao sam, i pustio je da mi pomogne uspentrati se na stablo. Kad sam uhvatio ravnotežu, išlo je lako. Ponavljajući njene pokrete, birajući najdeblje grane, skakao sam sa stabla na stablo, putujući ukrug, oko klupice, sve dok se nisam zadihao. No bio je to tek početak igre.

– A sad gore – rekla je i krenula prema vrhu krošnje.

Ostavio sam strah na najnižoj grani i pošao za njom. Lišće je šuštalo, grančice su krckale, vjetar je pirkao, a pred nama se, iznad četverokatnica naše ulice, prostirao sivi grad. Iza njega plavjeli su se zupci maglenih planina, a ispod nas parkom su prolazili šetači i ne sluteći da smo Lara i ja gore.

– Evo, sad znaš kako postati nevidljiv – rekla je Lara. – Važno je izabrati pravo mjesto.

Bio sam na najvišoj točki naše ulice s Larom. I bili smo nevidljivi. Da, mjesto je definitivno bilo pravo. Ali ne i vrijeme.  

– Kad se vraćaš u Švedsku? – upitao sam je.

Ona je mrzovoljno uzdahnula.

– Ne želim se vraćati u Švedsku. Ovdje mi je dobro.

– Misliš, na vrhu drva?

Pogledala me oštro, ali i sažalno, kao krivca koji ne zna što je zgriješio. Lara je bježala, no unatoč svojoj besprijekornoj vještini skrivanja, nije mogla pobjeći od svih. Bar ne zauvijek.

– Znam zašto stalno želiš pobjeđivati – rekao sam joj. – Ljudi ne vole gubiti. Grozno je biti u društvu onih koji su uvijek bolji od tebe. A kad te ljudi zamrze, lakše je nestati. I tako se vrtiš u krug. Oko klupice… Kako bi bilo da malo sjedneš?

Oslonivši se na tanašnu granu, Lara se zaljuljala. Na toj visini bilo je to prilično opasno, ali grana je bila odveć savitljiva da bi pukla. Stoga sam samo šutke gledao u ljupko crnokoso klatno, čekajući odgovor. Ona je, pak, promatrala visok dimnjak crvene ciglane, a onda zamišljeno rekla:

– Jednom, kad smo još živjeli tu, popela sam se na vrh tog dimnjaka. Imala sam pet godina.

Da se radilo o nekom drugom, ne bih povjerovao. Ali, bila je to Lara.

– Mogla si se ugušiti u dimu – primijetio sam ja kao pravi ziheraš.

– Tog dana su radili s pola snage. A ja sam jako htjela zaviriti unutra. Dim mi je izgledao čarobno i htjela sam vidjeti odakle dolazi.

– I? Odakle dolazi?

– Budalice. Iz vatre, naravno. Kao i sve čarolije.  

A u vatri i sve nestaje, pomislio sam, gledajući kako joj večernje sunce žari lice. I moje se lice žarilo, ali ne od sunca. Hoćemo li doista nestati, oboje, sada, u ovoj igri skrivača na vrhu javora?

– Preksutra – rekla je.

– Što preksutra?

– Preksutra se vraćamo u Švedsku – pojasnila je i krenula se spuštati niz stablo. – Moram ići, već se pomalo pakiramo.

Te večeri sunce je spalilo obzor.

* * *

Sutradan se pojavila u pet popodne, baš kad smo namjeravali zaigrati nogomet. Ekipe su već bile izabrane, šest naprama šest, a na rubovima pločnika sjedile su djevojčice i tiho razgovarale. Možda su komentirale Laru koja je tog dana nosila kratke hlače i čija su razderana koljena bila prekrivena nepravilnim krastama.

– Kasno si došla, ne možeš igrati – rekao je Dalibor Lari. Zvučao je otresito, čak i prkosno. Prije Lare, on je bio najbolji nogometaš u ulici.   

– Nema veze, mogu biti prva zamjena – rekla je Lara pomirljivo.

U razgovor se tada ubacio Dinko.

– Nisi razumjela – prišao je on Lari i glasno dodao: – NE MOŽEŠ igrati.

– Hej, ne unosi joj se u lice! – skočio sam ja i odgurnuo Dinka.

Igra koja je uslijedila nije bila nimalo nalik nogometu pa čak ni ragbiju. Bila je to mješavina hrvanja i džuda, s ponekim nespretnim kung-fu udarcem. Najprije smo se tukli Dinko i ja, a onda su se uključili svi dječaci. Nekoliko je djevojčica navijalo za svoje favorite, a Lara me pokušavala izvući iz te makljaže. Osjećao sam kako me hvata za ramena i oko struka, čuo sam kako mi nešto šapuće na uho, ali bio sam bijesan na Dinka i Dalibora, i čak me ni ona nije mogla primiriti.

A bila je to zadnja prilika da popričamo o bijegu i traženju vatre, o ostanku i nestajanju. Kad je tučnjava zbog umora i sitnijih ozljeda okončana, Lare više nije bilo. Rekli su mi da se popela uz pročelje najbliže četverokatnice, preko balkona sve do krova, i da je ondje nestala.

– Letjela je s krova na krov kao nekakva ptičica – rekla je Snježana, inače najtiša djevojčica, i svi smo joj povjerovali.

Sljedećih sam večeri sâm sjedio u parku i gledao u krošnje stabala, pronalazeći utjehu u šuštanju lišća. Nadao sam se da bi mi se mogla javiti, ne nekom svojom čarolijom, nego pismom. Mi kod kuće još nismo imali telefon, ali možda dobijem bar razglednicu iz Stockholma. No razglednica nije dolazila, a ja sam u šuštanju lišća napokon razaznao njen šapat. Važno je izabrati pravo mjesto, bila mi je rekla dok sam razmjenjivao udarce s Dinkom.

– Nije bilo pravo – malodušno sam ustao s klupice. – Ako takvog mjesta uopće ima.

Ugurao sam ruke u džepove, ali prije no što sam krenuo kući, s javora je doprlo tiho cvrkutanje. Pogledao sam u krošnju. Lišće je bilo gusto i ništa nisam vidio. Morao sam se popeti, i to na sam vrh stabla.

Ondje me čekala majušna sjenica. Naravno, bilo je smiješno pomisliti da bi to mogla biti Lara. Toga ima samo u pričama i filmovima, a moj život pokraj crvene ciglane bio je odveć stvaran za takvo što. Međutim, ptičica nije izgledala prestrašeno. Skakutala je po grani kao da se igra, kao da želi da joj se pridružim.

Sjeo sam na granu pokraj nje. Ona je doskakutala do mene i kljucnula me po ruci. Nije boljelo. Osjetio sam tek peckanje, kao da joj je kljun užaren.

Crveni suton i dim iz ciglane.

Nestali smo.      

Mladen Kopjar. Napisao i Autobus za mjesec. Čokoladne godine. Šifra kineske kornjače. I još svašta.

Ilustrirala: Anja Sušanj. U tisku posebno lijepo.