Lonely Mountains: Downhill ima samo jedan cilj – probuditi u vama želju za bicikliranjem i gubljenjem.
Biciklizam je eskapizam na dva kotača. Barem bio. Prezent istoga još uvijek toga postoji unatoč tome što sve više ljudi u njemu vidi samo osviješteni odlazak na posao. Naravno, ne u Rijeci; bicikl ovdje nije i neće biti ni prezent ni perfekt. Zbog brdovitih izlika ne uviđamo moć kretanja koju samo treba zavrtiti pomoću pedala.
Vratimo se prezentu, izgubljenome u šumama kojima samo bicikl zna gdje treba ići. Vi ne znate, ali on zna. Vi ste (napokon!) izgubljeni i u toj silovitoj potrazi za prazninom na karti (napokon!) zaboravljate na sve i u tom trenutku (uistinu kratkom) dolazite na čistinu. I dalje ne znate gdje ste. Tojest, ne znate ništa osim činjenice da nitko ne zna gdje ste. Stabla neće reći nikome. Nećete ni vi.
Esenciju napisanoga uspijeva uhvatiti Lonely Mountains: Downhill. Megagon Industries manili su se bilokakvih arkadnih sustava (kojih ima, ali nisu temelj) te su stvorili indie naslov koji nam govori što bicikl predstavlja. Zaboravimo na komplicirane spone, priče, kontrole, upute – vi ste biciklist koji mora doći od točke A do točke B. Postoje razni moduli od onih vremenskih do onih slobodnijih koji otkrivaju unutarnju ljepotu ovoga indie naslova. S prvim pogledom na igru zapitat ćete se zašto je bilo potrebno četiri godine za stvaranjem “jednostavnog” simulatora, ali kako budete ulazili sve dublje ćete početi shvaćati kako je svaka staza, svaki krajolik svijet za sebe.
Sada znate kako su četiri godine potrebne za uhvatiti jednostavnost. Svaka staza unutar sebe sadržava još niz staza koje će vas zaintrigirati da se vratite i istražite. Ili jednostavno da se vratite i stanete na liticu i razgledavate. Lonely Mountains uistinu jest usamljen – nemojte očekivati da će vašu seansu prekinuti terenac ili medvjed ili berači gljiva. Jedino postojite vi i planina (koja vas pokušava ubiti).
Cijelu recenziju koju čitate prožima jedan meditativan ton koji je istaknut u kronotopu koji stvara Lonely Mountains. Međutim, Megaton Industries je istoj pružio i drugu stranu, onu kompetitivniju/arkadniju, koja ovisnicima o brzini i pobjedi pruža užitak. U konačnici – Lonely Mountains je bicikliranje na rubu litice, ali svojom formom odbija se u potpunosti predati adrenalinskom ludiranju.
Lonely Mountains: Downhill uistinu je specifičan naslov – bicikliranje na rubu života spaja sa čežnjom za bijegom od svakidašnjice koja se ogleda u utopijskom krajobrazu. Ne zaluđuje ga adrenalin koji se hrani stotinkama i jednoznamenkastim mjestima na tablicama. Ne – Lonely Mountains u vrevi dinamičnog sadržaja koji se profilira kao uzbudljivi škart pokušava prodrijeti dublje u igrača za kojeg svijet staje u trenutku kada je stavi nogu na pedalu.
Jedina igra u kojoj nećemo izgubiti živce jer smo sletjeli s litice.
