Lakim, ali sigurnim korakom uspela se na govornicu COP24, UN-ove klimatske konferencije, stavila je govor pred sebe, ogledala se o veliku dvoranu ispunjenu novinarima, aktivistima, činovnicima… Nije uzela duboki udah, nije joj trebao za trenutak koji se borila zadnjih mjeseci.

My name is Greta Thunberg. I’m 15 years old and I am from Sweden. I speak on the behalf of climate justice.

Dvorana se u djeliću sekunde okrenula prema govornici na kojoj je stajala djevojčica slabija stasa, s dvije pletenice, ali ozbiljnijim izrazom lica od mnogih u konferencijskoj dvorani. Mnogobrojna lica iskazivala su začuđenje situacijom u kojoj su se našli – kako oni, odrasli i uspješni ljudi, sada sjede i šutke slušaju 15-godišnju curu.

Tko je ona?

Odgovor na to pitanje komično je jednostavan – ona je kćer švedskog glumca Svantea Thunberga i operne pjevačice Malene Ernman. Greta Thunberg na papiru je „samo“ školarka kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, ADHD i autizam u djetinjstvu, kao i njenoj sestri Beati. Papir nas nikad nije lagao, ali nas je oduvijek zavaravao ostavljanjem procjene nama umjesto da dovrši sam priču.

Otkrili smo tko je ona, ali – tko je Greta?

I još teže pitanje – zašto svi sjede dok ona stoji? Priča tog odgovora započela je prije tri mjeseca u Stockholmu pred tamošnjim parlamentom gdje je Greta odlučila kampirati s namjerom da pokaže apsurdnost školstva koje te uči činjenice o propadanju Zemlje koje nakon godina obrazovanja – nitko ne prihvaća. Zbog straha od gubitka moći, položaja, pada popularnosti. Ili jednostavno zbog neznanja. Nju nisu zanimali razlozi, objašnjenja, prazni papiri umrljani tintom već samo rješenje. Stoga je odlučila sjesti pred parlament s natpisom „I am doing this because you adults are shitting on my future.“ Jednostavno, iskreno, okrepljujuće. I bolno. Kao i njen govor svijetu.

You are not mature enough to tell it like it is. Even that burden you leave to us – children.“

Prolaze li vas trnci na pomisao da se budućnost može okrenuti protiv vas? Publiku pred Gretom su prošli jer to se pred njima dogodilo – djeca su krenula protiv starijih, protiv sustava, protiv neuspjeha.

I see the world a bit different, from another perspective“ kazala je više puta Greta proteklih mjeseci. Njena karijera klimatskog disidenta započela je kada ju je zapala prva knjiga o Zemlji. Potom druga pa treća dok nije shvatila kako sve o globalnom zatopljenju, uništavanju ozona, nestanku prirode ostaje na suhome u tim knjigama ili kako pada u bezdan tijekom govora.

Pokretač

Prvo je promijenila svoju obitelj koja je odustala od svih oblika prijevoza koji se koriste fosilnim gorivima, postavila je solarne panele te se okrenula stvaranju vlastitog vrta. Potom je na red došao Stockholm, a onda – ostatak svijeta. „I believe that one person can make a difference“ slogan je kojim se vodi Greta. Međutim, njene akcije bolje bi opisao slogan „I believe that one person can start making a difference“ jer nakon njenog početnog protesta pridružili su joj se kolege i profesori.

Ubrzo su se za njenim primjerom poveli i u drugim zemljama gdje su se učenici i studenti digli na noge te jasno rekli kako ne žele živjeti u budućnosti na kojoj se radi danas. Kako možete stvarati budućnost bez djelomičnog žrtvovanja sadašnjosti koju se želi „anakreontizirati“?

Bezobrazno, drsko, disidentski i – potrebno. Čini se gotovo kao da je sustav odvojen od stvarnosti u kojoj postoji prošlost, sadašnjost i budućnost – za njega postoji samo sadašnjost u kojoj u vodu padaju riječi intelektualaca. Sustav stvara budućnost bez doticaja sa stvarnošću koja od njega traži da prizna svoje greške. Kojih nema jer za njega ih ni nema – „Svaki je sustav savršeno kreiran za rezultate koje traži“, a to je sadašnjost. Upravo zato trebala mu je bezobrazna, drska i disidentska replika jednog djeteta koje želi budućnost.

I don’t care about being popular.

Zato svi sjede dok Greta stoji. Bez kapljice znoja, drhtaja jedna je djevojčica govorila svijetu o svijetu koji je toliko zapeo u potrazi za Arkadijom da je poludio kao Don Quijote te ju počeo živjeti u stvarnosti koja sada više nego ikada vrvi problemima.

Pored silne pisane riječi tisuća novinara, intelektualaca, vladara – trebala nam je nova generacija reći kako žive drugu stvarnost od onih koji rade na rješenju kojeg nema jer je (još) jedna klimatska konferencija samo još jasnije pokazala kako se kriza ne naziva kriza jer krize nema. Zato svi sjede šutke i gledaju Gretu Thunberg kako govori o svijetu kao distopiji, a ne idili.

Uvjerite se sami. Pisana riječ samo je uvod u stvarnost koja nam je donijela uzora koji nismo zaslužili. Nismo ga ni tražili, ali smo ga dobili. Trebali smo ga.

Napisao: David Čarapina