Ni ne pomisliš da se za nekih dvadeset godina nećeš sjećati izrečenih riječi, svečanih događaja kao što je školska priredba, kratkih zaljubljenosti ili izgleda kućnih ljubimaca.

Tada misliš da će sve važno ostati u trajnom sjećanju, a onda prođe tih dvadeset ili više godina i ne možeš se sjetiti kako se prezivala prva učiteljica i tko je započeo tučnjavu zbog koje si završio kod ravnatelja (kojega su tada svi zvali direktor). Pisanje dnevnika olakšalo bi čuvanje sitnih i krupnih sjećanja, tim više ako bi se dnevnici brižno sačuvali. 

Pokušao sam u djetinjstvu nekoliko puta zapisivati događaje u formi dnevnika, no brzo bih odustao. Držalo bi me pisanje dnevnika nekoliko dana, a ispunjeni papiri brzo bi se pogubili. Kako nisam čuvao dnevnike, tako nisam sačuvao leksikone i spomenare, bilježnice koje su kružile razredom.

Sada bi mi dobro došle u obnavljanju sjećanja u čiju istinitost katkad sumnjam. Poprilično dobro pamtim kako sam dobio prvu jedinicu u prvom razredu, a još bolje pamtim prvu jedinicu u drugom razredu koju sam dobio odmah na početku školske godine.

Nisam zapisao u udžbenik da moram naučiti napamet pjesmu Zlatna lađa Zvonimira Baloga. Pokupio sam zato jedinicu, a kod kuće sam dobio porciju šibom. Ili kuhačom. Ne sjećam se toga detalja, nisam vodio dnevnik. Vjerojatno nisam ni znao kako se piše dnevnik, možda nisam ni znao čemu uopće služi dnevnik. Ali sam zato znao da navečer, kada tata gleda televizijski Dnevnik, moram biti tiši. Barem prvih nekoliko minuta, dok tata ne zaspi pred televizorom. I tako iz dana u dan. Točnije, iz večeri u večer!

Ako volite humoristične priče o mnogobrojnim obiteljima, onda pročitajte knjige Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji i Priče o zanatima Bore Ćosića.

Radnja se odvija tijekom Drugog svjetskog rata, a vrti se oko obitelji koju čine dvije tetke usidjelice (nepopravljive romantičarke), ujak kojemu je svrha i vrlina zavođenje, majka koja se stalno ljuti, tata koji voli viriti u čašicu, djed koji je sklon gunđanju i umovanju te nestašni dječak koji je ujedno pripovjedač, obiteljski kroničar. Ćosićeve su knjige za nešto starije čitatelje koji su upućeni u turbulentna povijesna zbivanja što su trajno obilježila 20. stoljeće. 

U knjizi Moj sekin školski dnevnik (i imenik) (Knjiga u centru, 2012.) Zorana Pongrašića, koju je bogato i štosno ilustrirala Branka Hollingsworth Nara, glavnu ulogu ima Seka, ali i ostatak živahne, mnogobrojne obitelji.

Tri generacije različitih karaktera živi pod istim krovom – obitelj čine dječak (koji je usto pripovjedač), novopečena školarka Seka, tata, mama, baka, djed i Đurđa koju u pravilu nitko posve ne razumije. Što je razumljivo jer, Đurđa je kujica koja pažljivo prati što se događa u obitelji. 

Svaki je član obitelji po nečemu specifičan i zauzima određen prostor u ovim obiteljskim pričama. Baka je umirovljena učiteljica pa ima naviku ispravljati tuđe pogreške. Djed je okorjeli ljubitelj duhana pa običava boraviti na balkonu u društvu cigareta (zbog čega mu baka, naravno, redovno zvoca). Tata ima nešto manje pravo glasa jer je zet, pridošlica među punoljetnim članovima obitelji. Dječak je taj koji prati i zapisuje što se događa u obitelji, zamjećuje dinamične preokrete i odnose među članovima u obitelji. Njegovo viđenje Seke nije skroz pozitivno. Naporna mu je Seka jer stalno cmizdri i tuli, dreči se na sav glas kao vatrogasna sirena (ili kakva druga sirena koja tuli) čim nešto nije po njezinome. 

Da sjećanja ne bi isparila za sva vremena, dobro ih je što prije zapisati. Svjestan je toga bio dječak koji je revno zapisivao sestrine kućne i školske (ne)zgode, komentirao svakodnevicu svojih ukućana (ali i sebe sama). Seka je tek trebala krenuti u prvi razred i ne zna pisati pa se stoga on prihvatio pisanja (jer ide u treći razred i zna pisati).

Umjesto Seke, on preuzima ozbiljnu ulogu dnevničara, bilježi njezine (i svoje) školske dane. Zato je dnevnik i njegov i Sekin. On bolje shvaća svijet odraslih i njihove reakcije, upućeniji je u školski sustav, zna kakve sankcije moraju snositi oni koji se ne pridržavaju školskih pravila. Nemirni učenici upoznaju Peđu. A tko je Peđa, pitate se? Netko iz školskoga sistema. Saznajte.

Kako se nemarna Seka spremala za prvi dan u školi? Je li na putu do škole ili u školi Seka sklona paničarenju ikada naišla na školske gliste kojih se grozi? Kakva je Sekina učiteljica, stroga ili blaga? Mlada ili na korak do mirovine? Zašto je školska ploča u Sekinom razredu tako visoka? Je li glasna Seka preživjela cijepljenje ili je uspjela izbjeći tu mrsku nelagodnost?

Brojne Sekine dogodovštine, koje su popraćene glasnim plačem i negodovanjem što iritira ukućane (a redovno nasmijava nas čitatelje), zabilježene su u formi dnevnika. Dizajn knjige dodatno stvara ugođaj dnevničkih zapisa. Stranice imaju izgled školske bilježnica (na crte). 

Želite li se prisjetiti svojih ili tuđih školskih dogodovština, onda pročitajte Bratov/Sekin dnevnik. Možda vam se vrati pokoje (ne)ugodno ili (tragi)komično sjećanje na školske dane, recimo, na prvi dan u školi, prvi boravak kod pedagoga ili pokidanu pernicu koju vam je uništio najbolji neprijatelj iz razreda. Situacije koje se opisuju u ovoj knjizi učinit će da vam oči zasuze, ali od smijeha! 

Ne postoji bez razloga i nastavak knjige – Moj dnevnik o seki (i svačemu još) (Knjiga u centru, 2016.). U središtu te knjige opet je naporna Seka uz koju nikome ne može biti dosadno, ali važnu ulogu ima i ostatak obitelji, mama i tata, mudra baka, djed ovisan o duhanu(i balkonu), brat koji piše dnevnik… I Đurđa.