Kažu da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, no većina ovih ljudi, osim što su pobijedili, kao da su se trudili da nas i inspiriraju – brže, više i jače!
32. Ljetne olimpijske igre su iza nas. Jeste li ih pratili?
Sada se na sve strane piše kako su to najslabije gledane Igre do sad, što zapravo ne čudi jer su održane u ovim čudnim pandemijskim vremenima i bez gledatelja na tribinama sportskih borilišta.
Uz sve što se događa trenutno po svijetu, nisu ni imale šansu biti drugo nego sporedna vijest. Pa ipak, čak su i takve pokazale da su dobar model za suradnju među različitim nacijama, poligon na kojem se ostvaruju snovi i ispisuju inspirirajuće priče sportaša iz cijelog svijeta.
Ovo su neke od priča koje su me ovaj put posebno dojmile…
Svima nam se može dogoditi da u žurbi uđemo u krivi autobus, izgubimo pojam o vremenu i dođemo na krivo odredište, pa onda i npr. zakasnimo na neki važan sastanak ili obiteljski ručak.
U slučaju jamajčanskog trkača Hanslea Parchmenta dogodilo se upravo to. Čovjek je sjeo na krivi bus, došao na pogrešno mjesto i umalo zakasnio na polufinale utrke na 110 metara s preponama. Na njegovu sreću, jedna od volonterki usmjerila ga je u pravom smjeru i uz to čak dala novac za taksi, pa je stigao na ispravan stadion, zagrijao se i izborio finale u kojem je idući dan osvojio zlatnu medalju!
Priči tu nije kraj, Parchment je kasnije pronašao volonterku kako bi joj zahvalio, vratio novac i poklonio svoju majicu, a zahvalama su se pridružili jamajčanski premijer i ministar turizma, koji je volonterku ujedno pozvao u posjet Jamajci.
Da je sve išlo kako je trebalo, tj. da su se Olimpijske igre održale prošle godine, ne bi upoznali Quan Hongchan i ona se ne bi popela na pobjedničko postolje, jer je tek prije četiri mjeseca napunila 14 godina, što je minimum za njenu disciplinu.
Ovako smo uživali gledajući kako 14-godišnjakinja, inače najmlađa kineska sportašica na natjecanju, dominira u svoj međunarodnom debiju i savršenim skokovima u vodu s tornja zaslužuje najsjajniju medalju! Njeno rodno selo u provinciji Guangdong sada opsjedaju fanovi, a čim su mediji izvjestili o skromnoj obitelji Hongchan i uvjetima u kojima žive, javnost ih je zasula darovima i donacijama (koje, prema pisanju kineskih medija, oni odbijaju).
13-godišnja Japanka Momija Nishiya inspirirala je generaciju tinejdžera osvajanjem prve ženske zlatne medalje u skateboardingu. Za one malo starije tu je njen sunarodnjak, 22-godišnji Yuto Horigome koji je u istom sportu osvojio prvu zlatnu medalju u muškoj kategoriji i to praktički u istom kvartu u kojem je odrastao i vježbao.
Zašto to ističem? Prvo, skateboarding nije šala, pogledajte samo ekipu koja skejta u vašem gradu. Drugo, u Tokiju se na puno mjesta može vidjeti istaknuta zabrana skejtanja, koje se dugo držalo hobijem problematične mladeži i nekakvih društvenih otpadnika. I Yutov se otac svojedobno bavio ovim sportom, pa odustao zbog čudnih pogleda – ali uspio je prenijeti strast na sina. Možemo samo zamisliti ponos roditelja, pogotovo ako znamo da su ih zadnji put uživo vidjeli prije pandemije – sve do sad sportaši su bili izolirani kako ne bi ugrozili pripreme za Igre.
I filipinska dizačica utega Hidilyn Diaz bila je odvojena od obitelji gotovo dvije godine, zbog restrikcija trenirajući u Maleziji. Tamo je bila bez mogućnosti treninga u teretani, pa je improvizirala i složila svoju “teretanu”, u kojoj je umjesto profi opreme vježbala sa bambusovim štapovima i vrčevima vode. Rudimetarno, ali očito jako efikasno, jer je u Tokiju podigla 127 kilograma i osvojila prvu ikad zlatnu medalju za Filipine te tako prekinula 97 godina dugu “sušu”.
Država i grupa poslovnih ljudi odlučili su je nagraditi za ovaj povijesni uspjeh s dvije kuće i izdašnim novčanim iznosom od oko 700 tisuća dolara. Lijepa nagrada nakon toliko puno odricanja!
Što znači trnovit put do uspjeha i upornost svojim nam primjerom pokazuje Sifan Hassan. Rođena u Etiopiji, s 15 godina je sama došla u Nizozemsku i jedno vrijeme živjela u izbjegličkom azilu. Da sad ne izlažem pola njenog života u tekstu, jer nemamo toliko prostora, premotajmo priču do Tokija. Hassan je tu osvojila zlatne medalje u trkama na 10 000 i 5000 metara, a na 1500 metara pala je bronca.
Za tu se broncu možda i najviše “naradila”. U utrci za polufinale na 1500 metara doslovno je pala koliko je duga i široka, podigla se i nastavila trčati, prestigla sve ostale i došla prva. Nevjerojatno! Inače, malo se atletičara odluči trčati čak tri discipline na istom natjecanju, tako da zadivljuje i podatak kako je u tjedan dana doslovno šprintala gotovo 25 kilometara!
Tamyra Mensah-Stock prva je afroamerička osvajačica zlata u hrvanju, a njeno putovanje do ovog postignuća primjer je istinske snage. Mlada je ostala bez oca, imigranta iz Gane, koji je stradao u prometnoj nesreći na povratku s njenog srednjoškolskog hrvačkog natjecanja. Doživljavala ga je kao najveću podršku i tada zbog svega razmišljala o prekidu karijere, no ipak je nastavila dalje znajući da bi i tata to želio.
Prije pet godina obećala si je da će osvojiti medalju i sa zarađenim novcima majci kupiti kamion s hranom te joj tako ispuniti davnu želju pretvaranja strasti u posao. U međuvremenu je lokalna kompanija odlučila mami donirati kamion, tako da je Tamyra i više nego uspjela ostvariti svoje planove!
O Anni Kiesenhofer uoči Olimpijskih igara u Tokiju nije pričao nitko, što zapravo i ne čudi, jer su se za medalje u ženskom biciklizmu borile redom iskusne Olimpijke i svjetske prvakinje. Anna se biciklizmom bavi tek od 2017., što će reći da je “rookie”. Rookie koji se pokazao kao “dark horse” i na kraju odnio zlato.
Prvo biciklističko zlato za Austriju još od 1896.! Anna je ujedno i doktorandica matematike koja se veseli povratku u normalan život i predavanjima na sveučilištu. I da, kaže da su joj matematika i sposobnost rješavanja problema pomogli u pobjedi. Za razliku od konkurencije kojoj su drugi brinuli o prehrani, treninzima i drugim detaljima, Anna je sve to računala i planirala sama. Pa ti nemoj učiti matematiku…
Italo Ferreira dolazi iz obitelji ribara na sjeveroistoku Brazila, koja mu nije mogla priuštiti dasku za surfanje. To ga nije spriječilo da nauči surfati i to na poklopcu od stiropora iz hladnjaka iz kojeg je njegov tata prodavao ribu.
Da je stvarno postao majstor svjedoči naslov svjetskog prvaka iz 2019. te sad i prvo muško olimpijsko zlato u novouvedenoj disciplini. A momak jednostavno radi ono što voli – najbolje!
Oksana Chusovitina nije osvojila medalju, ispala je zapravo na samom početku Igara, ali svejedno zaslužila divljenje sportskog svijeta. Razlog: ovo su njene osme Igre, s 46 godina bila je najstarija gimnastičarka koja se ikad natjecala. Prosječna starost se u gimnastici inače kreće oko 22 godine. Chusovitina je s 13 već bila prvakinja Sovjetskog saveza, a samo dvije godine kasnije i svijeta.
Jedno je vrijeme nastupala za Njemačku, jer se tamo preselila kako bi sinu oboljelom od leukemije osigurala odgovarajuću zdravstvenu skrb. Olimpijsku je karijeru sad završila pod zastavom rodnog Uzbekistana, bez nagrade, ali ipak dokazujući kako dob nije prepreka za natjecanje na najvišim razinama. Tako i ti pazi da nikad ne slušaš one koji ti govore kako si premlad ili prestar za nešto što želiš…
Katarski atletičar Mutaz-Essa Barshim i Talijan Gianmarco Tamberi, koji su se natjecali u disciplini skok u vis, pokazali su što stvarno znači sportski duh. Obojica su skočila iznad 2,37 metara, ali nikako nisu uspjevali prijeći 2,39m kako bi izbili na prvo poziciju.
Kako ne bi potom skakali naizmjence unedogled, prihvatili su sugestiju suca da podijele zlatnu medalju, bacili se jedan drugom u zagrljaj pa zajedno protrčali stadionom! Nije sve u nadmetanju i pokazivanju tko je bolji, ponekad treba podijeliti uspjeh.
Naravno da ne mogu ne spomenuti i hrvatske medalje, komada osam, od čega tri zlatne. Jedna mi je posebno zapela za oko, a to je zlatna medalja Mateje Jelić, najveći uspjeh u povijesti hrvatskog taekwondoa, do kojeg je došla ludim preokretom nakon prave drame u završnici ključne borbe.
Da stvar bude simpatičnija, ispalo je da se Matea prije nekoliko godina potajno fotkala sa zlatnom olimpijskom medaljom kolegice iz Srbije, a sada, nakon godina truda i odricanja, može opalit fotku i sa vlastitom. Fora! 🙂 I totalno zasluženo!
