Male i velike želje, ispravne i naopake želje, svega ima u ovim divnim knjigama za djecu.
Kada nekome čestitamo rođendan ili želimo zaželjeti svako dobro nekim povodom, često na kraju kažemo „…i neka ti se ostvare sve želje!“. Osobno nastojim izbjeći izgovoriti taj dio rečenice i zaželjeti osobi samo „svako dobro“, ali ne i ostvarenje svih želja. Zašto? Jednostavno zato jer ne znam kakve želje osoba ima u sebi. Nije svaka želja dobra. Ima želja plemenitih i divnih iz kojih nastaje dobro, ali postoje i grozne želje što su crne i naopake, one koje se ne bi trebale ni zamisliti ni poželjeti, a kamoli ostvariti.
„Pazi što želiš, moglo bi ti se to i ostvariti.“ Ova upozoravajuća i dobronamjerna rečenica više mi se dana intenzivno vrti glavom jer imam veliku želju. Ne tražim ni bogatstvo ni naftu, već mali poklon u obliku zdravlja. Nažalost, ne znam što bih darovatelju mogao ponuditi zauzvrat.
Kratkovidni žabac
Nisam jedini koji ima zdravstvenih problema i male želje čije bi me ispunjenje radovalo, na svijetu je previše ljudi koji vode osobne bitke s bolestima. Veliki problem i malu želju ima glavni lik u priči Kratkovidni žabac (Knjiga u centru, 2020.) koju je napisala Dubravka Grebenar, a ilustrirao Sven Nemet.
Glavni lik je nesretni žabac po imenu Vito, a izvor njegove tuge krio se u njegovim očima zbog kojih je imao praktičnih problema (Razlog je bio njegov loš vid,/i što mu je oko bježalo u stranu,/pa se u drvo ili kakav zid/zalijetao po noći kao i po danu.). Priča o nesretnom, kratkovidnom žapcu pisana je u stihovima, a korištena je unakrsna rima (abab), što će sigurno goditi ljubiteljima rimovanih priča u stihovima.
Zbog lošega se vida žabac osjeća nevoljeno i neprihvaćeno u društvu, ali i njegovoj muci doći će jednom kraj. Pojavit će se rješenje u obliku velike ptice. Točnije, o obliku rode. Još točnije, od pomoći će biti Rodi vegetarijanac koji žapca neće pokušati pojesti, nego će mu ljubazno i nesebično ponuditi pomoć. Rodi zna tko bi žapcu mogao popraviti vid. Nesretni će Vito pomoć prihvatiti pa će zajedno krenuti u jednu veliku avanturu.
O dječaku koji je htio postati ptica
Kada sam jednom prilikom čitao učenicima dijelove knjige Ticalova putovanja Zorana Pongrašića, pitao sam djecu koja bi životinja oni bili da mogu birati. Dobar dio njih izjavio je da želi biti pas ili mačka (jer su te životinje slatke i umiljate), tigar ili lav (jer su isto opasni), a samo je jedan učenik rekao da bi htio biti ptica. Objasnio je i zašto – ptice mogu letjeti, imaju veću slobodu kretanja. Svidjelo mi se njegovo objašnjenje. Njega i njegove želje sjetio sam se kada sam nedavno čitao priču O dječaku koji je htio postati ptica (Knjiga u centru, 2020.) koju je napisala Ana Đokić, a ilustrirala Irena Jukić Pranjić.
Već iz naslova možemo pretpostaviti o čemu je riječ u priči. Imamo dječaka koji ima neobičnu želju – želi biti ptica. Ne zanimaju ga uobičajene stvari koje interesiraju njegove vršnjake, nije oduševljen ni školom niti ga zanima što se događa kod kuće, nema prijatelje i ne želi biti običan dječak. Ptica. Želi biti ptica. Dječakovu želju, koju ovaj svaki dan ponavlja, ispuni dobra Vila Spremačica pomoću svoje čarobne metle. Hoće li se dječakov život promijeniti nakon čarolije? Hoće, naravno! Ali u kojem smjeru – nabolje ili nagore?
Da nije svaka ostvarena želja dovoljna za postizanje sreće, dječak će se morati uvjeriti više puta na vlastitoj koži. Vila Spremačica neće imati lagan zadatak, ali ipak neće odustati od dječaka, već će mu pomoć pružiti više puta. Poput većine bajki, ova priča završava sretno – pronaći će se idealno rješenje za nesretnog dječaka.
Snijeg ljetnog dana
Nesvakidašnju i teško ostvarivu želju imamo i u priči Snijeg ljetnog dana (Knjiga u centru, 2020.) koju je napisao Zoran Pongrašić, a ilustrirala Marijana Jelić. U priči poetičnog i pomalo neobičnog naslova govori se o netipičnom problemu.
Leptirica Manuela trebala bi uživati u divnom ljetnom danu, no čula je da leptiri žive kratko, a ona bi tako rado doživjela druga godišnja doba. A posebno joj je interesantna zima i snijeg koji zimi pada, a kojega ona neće dočekati jer leptiri ne žive tako dugo. I onda je Manuela počela tužno tugovati zbog svoje sudbine, ali jedno je mudro stvorenje našlo rješenje za Manuelin problem. Ako postoji problem, onda postoji i rješenje, ne?
U priči Snijeg ljetnog dana, koja je istodobno i humoristična i poučna (baš kao i druge Pongrašićeve priče za djecu), pojavljuje se više starih likova iz drugih Pongrašićevih priča, što je meni skroz fora, da se likovi iz drugih priča pojavljuju i nanovo međusobno druže u novim pričama – spominje se tako kišna glista Jasenka koja je stalno zabrinuta[1]; nezadovoljni Crv, Đuro Crv koji traži novu i bolju kućicu[2]; balavac Balonja koji stalno slini[3] i smrdljivi Martin koji stalno smrdi[4].
Neka bude taj dan
Vjerojatno je živa muka biti zlatna ribica jer, ako je za vjerovati bajkama u kojima se ta stvorenja spominju, na njima leži povelik teret – moraju ispunjavati kojekakve želje kada ih ljudi ulove. Zato nema kod zlatnih ribica odmora, ljenčarenja i mira – stalno moraju strepiti da će ih netko uhvatiti, a tko zna kakve želje imaju oni koji imaju tu sreću? Rijetki su skromni pojedinci koji nemaju megalomanske želje.
U priči Neka bude taj dan (Sipar, 2020.), koju je napisala Biljana Čučak, a ilustrirala Marijana Jelić svojim razigranim i prepoznatljivim stilom, govori se o dobroćudnoj zlatnoj ribici koja je više puta ispunila ljudima želje, a bilo je i slučajeva kada im je spasila život od pogibelji. Jednu je vedru djevojčicu spasila od utapanja i s njom je djevojčica kasnije puno puta pričala u snu.
Zlatna ribica u ovoj priči ima ozbiljan problem – usamljena je. Jedina je zlatna ribica, nema društvo i sebi sličnih riba u blizini. I jedina je riba koja razumije ljudski govor. Sve se promijeni kada se napokon pojavi zlatni ribač. Konačno je, kao što je reklo jedno staro proročanstvo, došlo do velike promjene – dobila je zlatna ribica živahnog brata koji joj je nalik izgledom, ali ne i po ponašanju. S njim će doći i problemi popriličnih dimenzija jer neće biti oprezan i promišljen poput svoje sestre.
Pokazat će se opet, kao što to često bude u pričama sa zlatnim ribicama, da ljudi nemaju osjećaj za mjeru i da su jako sebični kada su želje i prohtjevi u pitanju. Udovoljiti ljudima pravo je umijeće, a to umijeće katkad ne posjeduju ni zlatne ribice.
Knjižničarska želja
Još malo pa će valjda popustiti ljetne vrućine (noći i jutra već su poprilično svježa), doći će šareni rujan i započeti nastava. Praznici samo što nisu gotovi, sigurno ste već krenuli nabavljati potreban pribor za školu i pripremili torbu za polazak u školske prostore, a ništa čudno ni loše nema u tome ako ste počeli ponavljati staro gradivo!
Zašto u međuvremenu, dok s nestrpljenjem čekate zvuk školskog zvona i susret sa starim i novim prijateljima, ne biste pročitali navedene priče pa da možete nabrojati učiteljici i društvu hrpu dobrih knjiga koje ste pročitali preko ljeta, da se jasno vidi i čuje kako niste samo dangubili ili noćgubili, već da ste iskreno uživali u društvu knjiga i preko praznika?
Moja
današnja želja, knjižničarska i zaista lako ostvariva (za nju nije potrebna
zlatna ribica), bila bi da pokoju preporučenu knjigu posudite u knjižnici i u
miru ju pročitate prije nego nahrupe redovne školske obaveze.
[1] Iz priče Zabrinuta Jasenka (Knjiga u centru, 2013.) koja se nalazi na popisu lektire, što je razlog više da se priča pročita i zaradi pohvala!
[2] Iz priče Kisela kuća (Knjiga u centru, 2020.) koja se ne nalazi na popisu lektire, ali to nije razlog da se priča ne pročita i zaradi druga pohvala u obliku pljeska!
[3] Iz priče Balavac Balonja (Knjiga u centru, 2019.) koja se ne nalazi na popisu lektire, ali to nije razlog da se priča ne pročita i zaradi treća pohvala u obliku slatkiša!
[4] Iz priče Smrdljivi Martin (Knjiga u centru, 2019.) koja se ne nalazi na popisu lektire, ali to nije razlog da se priča ne pročita i zaradi četvrta pohvala, što bi bilo sasvim dovoljno pohvala za jedan dan!
