Slažemo li kao “veliki” i “ozbiljni” dobro prioritete? Trebaju li u aktivističkom životu nas roditelja na prvom mjestu biti čudno postavljeni ideološki /vrijednosni sporovi ili konkretnija pitanja koja čine kvalitetniji ambijent odrastanja? Tata Ante A. ima svog favorita…
Dvije i pol godine živimo u svom stanu smještenom u novoj zgradi. Mislim da ni danski Institut za istraživanje sreće ne bi pronašao prave riječi za opis našeg stanja. Odlična nova zgrada, vrlo dobar kvart, kvadrata taman dovoljno da nismo frustrirani; bez kredita u “švicarcima”, susjeda koji lupaju metlama: ukratko hygge/lykke. Like. Ali…
Zgrada nema dječje igralište niti pješački kolnik do ulice. Hoda se i po prometnom putu i po privatnim parkinzima do ceste. A od ceste do škole postoji i ne postoji pješački kolnik koji je ionako prenatrpan autima čiji su vozači, eto, samo na minutu trknuli negdje. I na koncu, na školskom parkingu je kaos. Nabrijanost i kašnjenje. E da, nedavno je tamo neki roditelj udario autom jedno dijete.
Pločice u WC-u vs. šetnica oko zgrade
Kapital, naravno, diktira tržište, to jest kupci projiciraju novogradnje. Zar mislite da će ljudi koji se hobistički bave ustašama i partizanima gnjaviti investitore s dječjim pravima? Zato imamo ono što imamo, odnosno nemamo. Klasne podjele, koje su realnost svakog društva, ali i ujedno i onaj tenzirani kontinuirani prezent – mi mislimo na sebe, kao što će jednom i naša djeca misliti samo na sebe – i planet će se nastaviti vrtjeti oko Sunca.
Što se mene tiče moj društveni utjecaj je, recimo, snage protestne note Zanzibara na globalnu politiku Sjedinjenih Američkih Država. Ali to me nije spriječilo da na jedinom kućnom savjetu dok su se neki pjenili oko kvalitete pločica u kupatilu, postavim pitanje pješačke zone oko naših zgrada. I opet ću ako se tamo nađem. I trudit ću se, ma koliko to bilo samo moje mišljenje, odvajati bitno od nebitnog: ne potencirati kuknjave prezaposlenih roditelja, rodne ideologije, ideološke rodnice i ostale, izvinite što psujem, djetinjarije. I reći što mislim, objavio to netko ili ne, obratio netko na to pažnju ili skrolao dalje.
“Tuđa djeca nisu slatka”
Općenito, mi djecu ne učimo samostalno misliti već ih regrutiramo u naše osobne ideologije. I izgleda da nam je za društvo važnije tko im i kako ispire mozak u njihova četiri zida nego hoće li ih pokupiti auto na ulici. A mene je, iskreno, danas najdublji strah od ovih naših, ne smart već children nightmare gradova i njihovog prometa te opće društvene nehajnosti oko tih pitanja. Dok se intelektualna krema bavi organiziranim predstavljanjima knjiga ratnih zločinaca ili drvi o humanizmu nekih razvijenijih liberalnih društava, život je negdje drugdje.
Otvaraju se children free hoteli na našoj obali, strijeljaju nas prijekorni pogledi u dućanima ako se maleni nasmiju ili nedajbože nešto dodirnu jer kako reče jednom davno jedan tviteraš – tuđa djeca nisu slatka. I u životu se kad tad sretnemo s onima koji bi bolje odgajali našu djecu od nas. To budi neke iracionalne strasti, pogotovo ako se radi o ljudima koji sami nemaju djece.
I nije mi jasno to iščuđavanje kad se klinci pocipaju na ulici dok to drugi tinejdžeri snimaju. Mislim, što su im ti sociolozi, psiholozi, psihijatri, literati, crtači slikovnica i arhitekti (…) i svi mi ponudili do trenutka prije nego li će jedna od one dvije splitske klinke drugu zveknuti šakom u glavu.
Ante Alerić
