Ime i prezime pisca: Stanislav Marijanović
Ime naslova: Ogrlica sva od naših lica
Izdavač: Sipar, 2018.
Kratka bilješka o piscu: Stanislav Marijanović rođen je 1957. godine u Tomislavgradu. Diplomirao je 1980. godine na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Alberta Kinerta. Do sada je pripremio više od 40 samostalnih i sudjelovao na više od 150 skupnih izložbi. Piše i ilustrira knjige za djecu i mlade. U njegovim se knjigama često spominju čudovišta, a posebno mjesto u nizu tih knjiga zauzima naslov Enciklopedija čudovišta za koju je Marijanović dobio dvije hrvatske i dvije međunarodne prestižne nagrade.
Vrsta djela: slikovnica; priča u stihu
Tema: topla priča o ljudima koji su više-manje nekako povezani
Kratak sadržaj: U rimovanoj slikovnici Ogrlica sva od naših lica, koja se može opisati i kao epska poezija ili lirska priča, Stanislav Marijanović predočava kako izgleda život različitih profesija i dobi u manjem mjestu. Djelo počinje opisom male curice Kristine, nakon čega se priča prebacuje na Kristininog brata koji bi se htio penjati po drveću poput mačka koji se boji psa Šarova, a ni poštaru Šarov nije naročito drag. Priča se tako širi dalje pa se spominju i stari pjesnik koji još uvijek piše tintom, i njegova moderna kćerka programerka, župnik koji bi rado obnovio crkvu, a pritom bi mu dobro došla financijska pomoć jednoga povratnika. Sve u svemu, Marijanović je u stihovima, koristeći prikladnu dozu humora, ispričao životnu priču u kojoj riječ imaju obični ljudi…
Glavni lik: nema glavnoga lika, svi su podjednako važni
Sporedni lik: Kristina, Kristinin brat, mačak, pas Šarov, poštar, turist, vrana, baka, teta, vrtlar, ljekarnik, bblliizzaannkkee, liječnik, svjetioničar, mornar, pjesnik, programerka, vinar, kuharica, umirovljenica, povratnik, župnik, načelnik, Pero ribar
Mjesto radnje: negdje na dalmatinskoj obali
Vrijeme radnje: sadašnjost
Vrsta kitice: katren (i na kraju slikovnice jedan distih)
Vrsta stiha: dvanaesterac
Rima: parna (mala-šala, živa-sniva)
Moje mišljenje o djelu: Prije nego sam krenuo čitati Ogrlica sva od naših lica nisam imao nikakva očekivanja kao čitatelj. Nisam se informirao o knjizi pa nisam znao što me uopće čeka u njoj.
Svidjelo mi se što su svi likovi povezani, isprepleteni. Gotovo svatko je dobio podjednako mjesto u priči, u pravilu do dva katrena. Više su prostora dobili ribar Pero i njegova unuka Kristina, kojom se otvara ova narativna ogrlica.
Mnoge likove koje Marijanović spominje svakodnevno susrećemo u vlastitom okruženju, bez obzira živimo li uz dalmatinsku obalu ili u samom srcu Hrvatskoga zagorja. Dobro, teško ćemo u Zagorju sresti usamljenoga svjetioničara i mornara, ali zato svako mjesto ima doktora kojega stalno netko treba, stare cure i staroga pjesnika te brižne djedice kojima su unuci i unuke smisao život, izvor sreće.
Slikovnica Ogrlica sva od naših lica sačinjena je od poznatoga materijala, simpatičnih lica i malih priča koje su nam bliske, kratkih storija koje su nam dobro znane. Pa tko od nas ne zna umirovljenicu koja nije rasipna, već je oprezna s novcem jer su mirovine male? I tko ne zna za radišne ljude koji se muče i katkad pomisle da je drugima lakše ili makar ljepše u životu. Brojni likovi u Marijanovićevoj slikovnici misle da je drugima bolje, ali nije da su bolesno ogorčeni na svoju sudbu, nema u njih opasne kivnosti, ljubomore što razara međuljudske odnose.
Pouka djela: divne priče svuda su oko nas, ne moramo ih uopće tražiti. Dovoljno je malo pažljivije saslušati i pogledati oko sebe. Druga pouka ticala bi se zavisti – taj osjećaj veoma je varljiv. Nikome nije posve lako, svaki posao i svaka životna uloga ima, poput novčića, dvije strane.
