Kada kažete da je netko rođeni umjetnik, prvo se sjetite sljedećih asocijacija: književnik, glazbenik, slikar, glumac, kipar, možda fotograf. Međutim, što ako vam netko kaže kako je vaš sin rođen za videomapiranje? Prva reakcija – huh? Što je to videomapiranje?

Gledate mene, ja gledam vas, sinkronizirano podižemo ramena i ispuštamo uzdah. Zajedno guglamo i saznajemo kako se radi o miješanju dimenzija, igranju s prostorom pomoći projektora koji na danu površinu projicira osmišljenu scenografiju kroz jedan od programa u ponudi. Igramo se stvarnosti, znači. Igram se i ja stvarnosti riječima, ali proguglano nam pokazuje kako videomapiranje predstavlja novi tehnološki krik u umjetnosti koja je samo tražila kako probiti novi zid jer videomapiranje sada omogućuje stvaranje svemira u svakoj sobi na svijetu. A soba je tako malen prostor. Zamislite samo mogućnosti izvedbe na desetorostruko većim plohama gdje bi se mogle odviti scenografije neviđenih razmjera.

Sada smo već zaintrigirani jer nemogućnost stavljanja okvira na potencijal videomapiranja povezivo je s nemogućnošću stavljanja dječje kreativnosti u kutiju. Kutije nema jer nitko nije svjestan da kutija postoji.

Stoga nije za čuditi što sam se tako zaintrigiran zajedno s još desetero djece te nekoliko volontera našao u Galeriji SKC gdje su Igor Crnković i Gregor Bogdanović organizirali radionicu videomapiranja  u sklopu Tobogana.

Što je stvarnost?

Radionica je trajala tri dana i njen cilj nije bio naučiti kako videomapirati. Umjetnost se ne uči niti se može naučiti. Svaki dan po četiri sata dovoljna su jedino za pokazati koliko svijetova se može otključati i prikazati videomapiranjem koje se zadnjih godina počinje pretvarati u svojevrsnu osmu umjetnost, dijete fotografije i videa koje je odlučilo baviti se scenografijom. „Ne možemo kao u ostalim granama umjetnosti pričati o jednoj tehnici. Videomapiranje omogućuje svakome da nađe svoju tehniku te da iz nje izvede svoju scenografiju“ objašnjava mi Igor koji je za videomapiranje saznao baveći se fotografijom i videom. Tatom i mamom vizuala 20. stoljeća.

Međutim, videomapiranje predstavlja jedan drugi „način života“. Kroz čitanje te gledanje malenih klipova, uspio sam shvatiti kako videomapiranje ima moć iskrivljavanja stvarnost te postavljanja pitanja što je je ustvari stvarnost? Uostalom, kao što i sam Igor kaže, „videomapiranje nam omogućuje oživljavanje svakog prostora i svake plohe koja sada dobiva novu dimenziju.“ Od sada nadalje teorija se samo komplicira te postaje sve hermetičnija, a time i mnogima dosadna, a videomapiranje je sve ne samo dosadno. Osim kad ne slušate teoriju usred ljeta kao prvoga dana radionice, ali to je bilo kratkoga vijeka, a i, tko bi rekao – korisno!

Već prvoga dana su mapisti (izmislih riječ za potrebe teksta, ne srljajte kao guske po riječniku) pohvatali osnove (jer su istraživali unaprijed, naravno) te su se bacili na dio zbog kojeg mnogi vole reći da umjetnici i takvi sličnima ne rade ništa – brainstorming. Najteže je pojmiti prostor, a i kada to uspijemo, uvijek dolazi do kratkog spoja između vizije i tehnologije tako da je prvog dana bilo puno traženja.

Međutim, nije trebalo dugo mapistima da otkriju čari videomapiranja koje svakome nudi zaseban set tehnika kojima će ostvariti svoje zamisli. Jedna ekipa odlučila je tako na kocke stiropora projicirati vlastiti live action u kojem bi sudjelovalo svi članovi ekipe. Zvuči lagano, ali kada shvatite kako trebate snimiti svakog člana kako radi zadanu radnju te ih potom spojiti postaje puno kompleksnije i izazovnije. Naravno da im je nakon četiri sata uspjelo.

Druge ekipe uhvatile su se drugih ideja te su redom pokušavale stvoriti olujni krajobraz, Minecraft svijet ili čak – MemeLand. Bilo je tu ideja, ali vremena nije jer kome može biti dovoljno tri dana otkrivanja? Tek kad su shvatili da mogu napraviti to što su napravili, Igor i Gregor bi im pokazali da upravo zahvaljujući tome mogu napraviti i ovo i ono i ovo i tako u nedogled. Ukazivao im je na netaknute potencijale (sobu ne sačinjava jedan zid!), ali u tri dana teško je gumicom prebrisati način gledanja koji su gradili cijeli svoj život.

Hoćemo li se vratiti videomapiranju?

Na samome kraju radionice upitao sam jednog mapista smatra li videomapiranje umjetnošću? Nakon kratke šutnje (pomislih retoričke), dečko me pogledao i počeo mi objašnjavati kako je videomapiranje umjetnost jer mu omogućuje izrađivanje i prikaz emocija. Nisam ga pitao što je time htio reći, ali sam shvatio kako jednostavno saznanje o tome kako promijeniti izgled viđenoga pomoću projektora i programa može svakoga daleko dovesti.

Stoga – hoćemo li se i sljedeće godine vratiti videomapiranju?

Mislim da hoćemo jer tko je ikada stao nakon što je prošao prvi nivo?