Jeste li se ikad pronašli u situaciji kada ste bili uvjereni da nešto znate, a onda bi se dogodilo da vas u roku pola sekunde jedno smiješno pitanje ostavi bez riječi? Kao, na primjer, „što je to umjetnost“?Hm, pa kako to sad misliš, ma znaš, to ti je ono kad radiš nešto kreativno, ali lijepo, ali ne mora biti lijepo, ali da bude „wow“, pa onda je to u galeriji i muzeju, ali i ne mora biti, može i negdje drugdje, pa umiješane su tu i emocije, znaš, ali ne moraju biti…“ – tako nekako zvučao bi moj košmarni odgovor prije nego što sam mislila da se o umjetnosti treba razmišljati i da ju ne mogu promatrati kao nešto što se „podrazumijeva“ samo po sebi.

Ali da se kotačići stalno ne vrte i da nas umjetnost ne potiče da razmišljamo, sve bi stalo na mjestu, a što – ne znam za vas, meni ipak zvuči poprilično dosadno. Pogotovo ako se sjetimo da je upravo umjetnost bila jedan od načina subverziranja, odnosno osporavanja i prevrednovanja onih društvenih vrijednosti koje čovječanstvu nisu služile na korist i ponos. Umjetnost pritom preuzima na sebe ulogu koja je hrabra, iskrena, glasna, provokativna, reska, opora, potresna, ali i utješna, blaga, tužna, katarzična, ekstatična, poučna i suosjećajna. Čini se da umjetnost, stoga, ostavlja značajan trag u ljudskoj stvarnosti.

Ipak, poznato vam je kako neke stvari mogu imati dva lica – kao dvije strane medalje ili dvosjeklog mača.  Pa upravo zbog velike moći koju umjetnost u sebi skriva, neki su je odlučili iskoristiti za ideološke, odnosno političke svrhe. Posljednje takvo veliko državno angažiranje umjetnosti na našim prostorima dogodilo se početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Država je vjerovala (tadašnja Kraljevina Jugoslavija, a kasnije i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) kako umjetnošću može u vlastitu korist oblikovati pogled na svijet svojih državljana potičući u njima osjećaje zajedništva, hrabrosti, časti, odgovornosti, a koje svaki uzorni stanovnik svoje države treba gajiti. Istovremeno, provođeni su i cenzura svega onoga što nije odgovaralo takvom profilu umjetničkog stvaranja i sankcioniranje ponašanja neusklađenog s danim normama. Pa gdje je tu bunt, gdje je tu istina, gdje je tu prava umjetnost, upitali biste se!

I zbilja, ne biste bili jedini. Novu generaciju umjetnika odgajanih u takvim uvjetima također je zažuljala indoktriniranost umjetnosti za koju su smatrali da se, suprotno od socrealističkog viđenja, očituje tek u svojoj slobodi. Drugim riječima, koji je smisao umjetničkog stvaranja, ako smijete stvarati tek po strogim uputama onih koji nemaju nikakve veze s umjetnošću?

Isto tako, dvadeseto je stoljeće za sobom povuklo tehnološki bum i svakodnevicu učinilo potpuno drugačijom no što je to bila nekoliko desetaka godina ranije. Osim o „velikim“ izumima, tu govorimo o „malim“ stvarima koje danas podrazumijevamo kao standardnu opremu svakog kućanstva, a koje su tada predstavljale revolucije za svaki dom. Tu su, naprimjer, perilica rublja, telefon, frižider, televizor i uz to, a što je bitno za naše umjetnike – recimo, fotoaparat i kamera. I sad kad spojite licemjernost državnog aparata koji želi da budete kreativni, ali „po propisima“ i te iste propise koji uopće ne odgovaraju (tehnološkom, znanstvenom) duhu vremena, jasno nam je zašto je trn u umjetničkim cipelama bio poprilično oštar.

Zasigurno znate kako je imati u rukama nešto još nikada niste imali priliku istražiti, bio to novi „gadget“, totalno vansvemirski set tempera s nijansama boja koje ste vidjeli samo u svojim snovima, knjiga s mađioničarskim trikovima kojima ćete očarati sve svoje prijatelje do te mjere da pomisle da magija zapravo postoji ili bilo što vam padne na pamet, a da u vama probudi Ferdinanda Magellana dvadeset prvog stoljeća.

Tako nekako funkcioniraju i umjetnici koji guraju svoje vrijeme naprijed – pokažite im nešto novo i njihova duša zatapka koji put na mjestu od uzbuđenosti spremna na svekoliko eksperimentiranje i istraživanje. Znatiželja, ali i bunt ondašnjih umjetnika zaglušili su ih na proskribiranu državnu „umjetnost“ i odveli u vode onoga što ćemo danas nazivati suvremenom umjetnošću.

Što zbog modernističke tradicije, što zbog nove stvarnosti u kojoj su živjeli, odlučili su se ponovno zapitati što je to umjetnost. Još su dadaisti bacili bubu u uho onda kada su mislili da je dobra ideja poigrati se umjetnošću da dođu do odgovora što bi ona mogla biti. To je put koji se novoj struji konceptualaca poprilično svidio. Vidjeli su nešto zabavno, začuđujuće i provokativno, ono što potiče na razmišljanje, u činu Marcela Duchampa koji je 1917. izložio izokrenuti porculanski pisoar, potpisao ga pseudonimom R. Mutt i nazvao svoje umjetničko djelo „Fontana“. Rekli biste da se radi o nekoj neslanoj šali, ali Duchamp je bio poprilično ozbiljan. Ono što je on htio propitati jesu konvencije, ustaljene vrijednosti u umjetnosti koje se ne propituju jer se one – „podrazumijevaju“.

Kako je on to mislio? – pitate se. A zatim još jedno pitanje: jeste li ikad razmišljali – kako znamo da je nešto umjetnost? Kad promatramo slike, skulpture, građevine, filmove… na koji način možemo procijeniti da je nešto umjetnost? Je li to zbog toga što se nalazi u galeriji ili muzeju? Ili se radi o tome da je nešto vješto napravljeno? Možda zato što je netko rekao da je to umjetnost? U istom je grmu, ili u istoj nedoumici, ležao i Duchampov zec. Kada je izložio pisoar (dakle, nešto iz svakodnevne upotrebe, a za što ne bismo rekli ni da je baš ugodno oku) i hinio da se radi o fontani, jedino što je publici govorilo da se radi o umjetničkom djelu je činjenica da je to tako rekao sam umjetnik.

Sličnu su logiku preuzeli i konceptualci i odlučili da njihovo umjetničko djelo postane sam koncept. Drugim riječima, u središtu pozornosti više nije predmet proizašao iz rada, nego ideja koja iza toga rada stoji. U tom se slučaju može dogoditi da umjetničkom djelu kao predmetu katkada nećete ni posvjedočiti, jedino što će vam ostati na raspolaganju je ideja koju djelo (ili performans) nude. Takvo što je učinio, naprimjer, i Goran Trbuljak, jedan od najpoznatijih hrvatskih konceptualnih umjetnika – u nekoliko je svojih izložbi publiku ostavio s praznim prostorom galerije i kratkim porukama ispisanim na plakatima: „Ne želim pokazati ništa novo i originalno“ (1971.), „Činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano“ (1973.) i „Ovom izložbom održavam kontinuitet u svome radu” (1979.).

Ako vam je zbog ovih suvremenih koncepata i buntova zaigrao duh, onda je tu za vas jedna od onih stvari koje stvaraju Magellane dvadeset prvog stoljeća – „Početnica za konceptualce“ Nade Beroš.

Inače, Početnica je zamišljena tako da prati stalni postav Zbirki u pokretu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, ali ne berite brigu – autorica je, imajući na umu mlade konceptualce koji žive u različitim zakucima svijeta i čitaju u svekolikim vremenima, mudro osmislila sadržaj Početnice koji vas neće zakinuti za nijedan komadić konceptualne slagalice. Čak i ako ju budete čitali sjedeći doma za stolom, rastegnuti u udobnoj fotelji, na masažnim kamenčićima s plaže ili na travi u hladu pod borovim drvom, nogama čvrsto na tlu, odvest će vas najprije na jedno („doktorwhoovsko“) putovanje kroz vrijeme, a zatim i kroz prostor.

Isto tako ohrabrujemo i ona stvarna putovanja, a ako vam trebaju preporuke, Muzej moderne i suvremene umjetnosti (u Rijeci) trenutno nudi „Izložbu s više naslova“ Vlade Marteka – jednog od umjetnika iz Grupe šestorice autora s čijim se radovima imate priliku susresti i u Početnici.

Ono najznačajnije čemu nas Početnica želi poučiti jest važnosti konteksta u razumijevanju umjetničkih djela. Iz tog razloga najprije povlači pitanje o komunikaciji i znakovnom sustavu kojim se služimo u sporazumijevanju. Složili bismo se da umjetnost ne progovara na načine kako to mi uobičavamo svakodnevno činiti – u školi, na poslu, s prijateljima, u medijskim izvješćima… Pa isto tako, da bismo umjetnost mogli čitati, trebamo se upoznati s njezinim kodovima. U ovom slučaju namjerno govorim o čitanju umjetnosti, iako biste mogli prigovoriti da se neka djela ne mogu čitati, nego su tu za gledanje (ili slušanje, ali za ovaj nam put auditivna sfera ipak ostaje postrance). Ono što se događa u suvremenoj umjetnosti jest približavanje i izjednačavanje statusa jednog i drugog jer – kako bi konceptualci rekli, i tekst i sliku zapravo gledate, samo ih dešifrirate po različitim kodovima. Zbog takvih je nazora tekst nonšalantno ušetao u područje slikarstva, a slike u oblast teksta, što, ako nismo prethodno upoznati s kontekstom, može djelovati poprilično zbunjujuće. Kako pogledati sliku koja se sastoji samo od teksta ili pročitati pjesmu koja je zapravo fotografija? (Mali šalabahter: vrlo često će se dogoditi da nije bitno razumjeti što ta ista fotografija znači, već primijetiti da je pjesma – fotografija. Začudno!)

Početnica nam tako daje i primjere djela desetorice autora Nove umjetničke prakse u kojima razlaže širok spektar što materijala kojima se umjetnici služe u izradi svojih radova što kreativnih procesa potaknutih onim uzbuđenim tapkanjem u želji za eksperimentom. Ako ste u međuvremenu i sami htjeli postati konceptualni umjetnik, ili ste makar htjeli isprobati kako to izgleda, tu je za vas niz zadataka, praznih crta za ispisivanje, bjelina za crtanje i prostora za ispunjavanje pri čemu upute možete i – ne morate slijediti. Ipak vi ovdje imate glavnu riječ, pa je najvažnije pitanje koje si možete postaviti: koja je to vaša ideja?