Novi vrli nogometni svijet odavno je prestao trpjeti karakterne igrače – igrači danas počinju izgledati kao s proizvodne trake. Neprirodni su nam. Oni žive jednu stvarnost dok mi živimo drugu stvarnost. Gotovo isti osjećaj kao kada gledate filmske glumce u pokušajima prikazivanjima povijesnih epoha (najnoviji primjer – Marija Stuart, kraljica Škotske) – oni jednostavno ne pripadaju tamo. Tako ni nogometaši ne pripadaju našemu svijetu zbog svoje obezličenosti, gotovo crno-bijele karakterizacije u kojoj se mi divimo njihovim humanim gestama govore o našoj točci gledišta na nogometni cirkus.

Svima je sve poznato, ali svi i čvrsto odbijaju to nazivati svojim imenom.

Međutim, prije negoli su mediji ušli u svaku poru našega društva šireći strah u kosti kako poslodavcima, tako i klijentima, nogometni svijet je cijenio luđake. Hoću reći, karakterne igrače koji su stvari nazivali pravim imenom bez straha od budućnosti. Jedan od najluđih, a nikad upoznatih? Lutz Pfannenstiel.

„Znam točno kako bi se moj život odigrao da sam potpisao za Bayern Munich. Bio bi rezerva Oliveru Kahnu pet do šest godina tijekom kojih bi zaradio dobar novac. Potom bi otišao u drugi klub, a ubrzo i u drugu ligu. Karijeru bi završio u trećoj ligi. Imao bi njemačku ženu, njemačku kuću te bi radio kao trener negdje“ kazao je prije nekoliko godina bivši njemački vratar Pfannenstiel govoreći o nogometnu svijetu koji se zatvara u sebe projicirajući odabrane isječke.

Za one koji vole sport: Iznad obruča: Košarkaške YouTube (i dobre podcast) zanimacije za zimske dane

Lutz nije namjeravao biti dio njih.

Rođen 1973. u Zwieselu u Bavarskoj, Lutz se rano uhvatio nogometne lopte te stao tamo gdje nijedan nije htio – između stativa. Nije mu trebalo dugo da privuče pozornost okolice, a potom i mnogobrojnih skauta. Postao je njemački U-17 reprezentativac te prvi vratar Bad Kötzting-a. Ubrzo i budući vratar Bayern Municha. Ili ipak ne?

„Nisam htio biti rezerva Oliveru Kahnu. Kada je došla prilika za otići u Maleziju, odlučio sam se upustiti u tu avanturu samo kako bih došao do prijeko potrebnog igračkog iskustva poslije čega bih se vratio natrag u Njemačku. O kako sam uspio tako pogriješiti“.

To je bila logika kojom se vodio kada je kao 20-godišnjak otišao stopama veterana u Aziju gdje nije uspio u svojem naumu, što je rezultiralo odlaskom u Englesku. Naravno, ne u neki običan klub već u zloglasni AFC Wimbledon – klub čiji su pojedinci lomili kosti pogledom, jezikom i nogama. Mick Harford, Vinnie Jones, Gary Blissett su bili opaka škvadra. Naravno, jednom dugokosom Nijemcu nije moglo biti lako doći u takvo okruženje.

Na treningu sam redovito dobivao lakat u lice poslije kojega mi je Mick Harford tradicionalno dolazio s povikom „Diži se, mekušče!“ . Koliko god ekscentričan bio, Lutz se nije uspio adaptirati na engleski nogomet koji se sastojao od „muškog“ napucavanja lopte na suparničku polovicu. Nije mu pomogla ni wimbledonska luda banda igrača. Lutz se nije uspio nametnuti niti u Nottingham Forestu poslije kojeg se skitao po malenim nogometnim sredinama (Orlando Pirates, TPV, Haka) u kojima nije uspijevao ispuniti svoj vratarski potencijal.

Za one koji vole sport: FIFA 19 ili kako smo uspjeli (opet) pasti na istu foru

Početkom novog tisućljeća Lutz se ponovno odlučuje za pravac istoka te dolazi u Singapur, jednu od azijskih trgovačkih meka. Naravno, već pretpostavljate kako se Lutz ni tamo nije snašao. Međutim, problem ne predstavlja što nije snašao pred navijačima već što se nije snašao niti pred vlastima koje su ga optužile za klađenje stavljajući ga tako iza rešetaka na 101 dan, puštajući ga samo zbog dobrog ponašanja.

Nitko ne bi htio završiti u zatvoru u Europi – kamoli u zatvoru u Singapuru:„ Ćelija nije imala krevet ni WC. Spavao sam na podu dok su ljudi čekali smrtnu kaznu. Ne shvaćate – tamo su vješali ljude. Za doručak nije bilo pozdrava već samo udarca u lice. Znate, trebalo je preživjeti taj cirkus. Iako piše 101 dan, meni se čini kao da sam tamo proveo 25 godina.“ Od talenta do optuženika, Lutz nije mogao predvidjeti kako život izgleda van sustava*.

Naravno, takav šok je ostavio traga na sada 30 – godišnjaku, još nogometašu koji ne zna kada će mu karijera završiti. To su trenuci shvaćanja kako tvoj trenutni posao nije tvoj jučer, danas i sutra. Kvragu, mora postojati još nešto pored toga. Za Luzta bilo je to okretanje humanitarnom radu te borbi za klimatske promjene. I tako je naš nogometni vratar nakon mnogobrojnih vratolomija našao svoj sretni kraj… Ne, nije. Barem ne još. Njegova priča poslije svega nije mogla završiti tako „očekivanim krajem“.

Lutz nije daleko otišao od Singapura – našao se na Novom Zelandu u redovima Dunedin Technicala gdje došao u dodir s pingvinima. Naravno, kao ljubitelju životinja učinilo mu se logičnim „posvojiti“ pingvina. To prijateljstvo nije dugo potrajala jer mu je predsjednik brzo priopćio kako zbog toga može biti deportiran iz zemlje. Bez pingvina. Lutzu nije dugo trebalo da vrati pingvina u divljinu te da se opet posveti nogometu. Međutim, noge su ga ponovno zasvrbjele te se već iduće sezone odlučio za odlazak na posudbu u engleskog niželigaša Bradford Park Avenue.

I tada je svijet upoznao nogometnog Lazara, a potom i Lutza. Naime, naš junak je za vrijeme svoje posudbe – umro. I to ne jednom, već tri puta. No, krenimo redom. Datum je 26.12.2002. Bradford Park Avenue igrao je protiv Harrogate Town. Lutz je stao između stativa te je uživao u domaćoj atmosferi koju su se domaćini zagrijali dvama pogotcima. Kad iz vedra neba – kontra. Clayton Donaldson sjurio se prema Lutzu koji je izašao sa svojih vrata u trku za obranom samo kako bi se nezgodno zabio u suparničkog napadača i pao u nesvijest.

Na prvi pogled ništa neobično, gotovo uobičajen prizor u nižim nogometnim ligama. Međutim, u tom sudaru Donaldson je koljenom u prsa Lutzu izbio sav zrak iz pluća koja su kolabirala izazvavši trenutno gašenje živčanog sustava. Lutz je bio mrtav. Tada dolazi hitna, oživljuje ga te vodi u bolnici. Na putu do tamo Lutz umire još dva puta te ga liječnici još dva puta oživljavaju.

Nije se usudio još jednom umrijeti po dolasku u bolnicu:“ Sve mi je bilo crno-bijelo. Nazirao sam neke figure oko mene, ali nisam ih razaznavao. Moram priznati – nisam osjetio hladnoću, već toplinu u tim trenucima. Lebdio sam.“ I tako se rodio Lazarus – besmrtni vratar. A rodila se i nova nogometna zvijezda – Lutz Pfannenstiel. Ludi Nijemac koji je jedini upoznao nogometni svijet iza svijetla reflektora. Humanitarac i ljubitelj životinja. Luđak. Ekscentrik. Nogometni fanatik koji viče na sestru zašto su prekinuli utakmicu u kojoj su vodili 2-0. To je bila sirova strast koja je početkom novog tisućljeća počela nestajati u Europi.

Naravno, Lutz se nogometu vratio nakon samo tjedana. Nitko nije očekivao kako će poslušati liječnike. No, Lutz je sve manje prestajao biti prepoznat u medijima po svojim neplaniranim zgodama već po svojemu angažmanu u nogometnoj i globalnoj zajednici. 2008. godine potpisom za brazilski Hermann Aichinger postat će jedini igrač koji je igrao na svih šest kontinenata. 2011. godine završit će karijeru u Namibiji redovima Ramblersa, njegova 25. kluba u karijeri.

Ne, ne čini Vam se – to je izuzetno puno klubova.

Međutim, ono što Lutza razlikuje od brojnih drugih igrača po pitanju odugovlačenja karijere je razlog. Dok danas mnogi igrači idu na Bliski istok „promovirati“ nogomet, Lutz je svijetom išao u potrazi za znanjem. Htio je upoznati nogometnu kulturu zapostavljenih. Njemu je nogomet služio kao humanitarno sredstvo – 2010. godine osnovao je Global United, neprofitnu organizaciju koja ukazuje na klimatske promjene. I koji je najbolji način za ukazati na njih? Nogomet. Gdje? Na Antarktici. Kada? Ove godine. Tko neće htjeti gledati tu nogometnu utakmicu? I još važnije – tko neće (htjeti) vidjeti što se događa sedmom kontinentu?

Iako Lutz nije uspio u nogometu, uspio je u životu.

To su luđaci koji danas nedostaju nogometu. Mislim da je vrijeme da ih prestanemo zvati luđaci kao tabloidi. Krenimo ih zvati ljudine. Krenimo ih tražiti iza svjetla reflektora i lutkarskih predstava

*Treba spomenuti kako nije sve bilo tako crno u Singapuru. Jednu smiješnu točku njegova života tamo predstavljaju dva majmunčića, Glasnost i Perestroika, koje je na svakodnevnoj bazi nalazio u svojem stanu.

David Čarapina