Zadarski kazališni slatkiš…
Jesu li sve priče već ispričane i mi samo prepričavamo varijacije na zadane teme, dobar je početak jedne lijepe priče: naime, u kratkom tekstualnom uvodu Kazališta lutaka Zadar za predstavu “Nikomu pravo“, stoji kako je nastala po motivima narodne pripovijetke Svijetu se ne može ugoditi. Mada je i moje šestogodišnje dijete već na početku predstave prepoznalo omiljenog mu naratora Ezopa i njegovu priču o magarcu, mlinaru i njegovom sinu.
“Nastalo prema motivima narodne priče, Nikomu pravo govori o želji da se udovolji okolini, pa i „cijelome svijetu“, kako bi se zadobila tuđa naklonost, potvrda o ispravnosti, te stvorio osjećaj prihvaćenosti, pri čemu dolazi do potiskivanja i odbacivanja vlastitih želja i stavova, a u konačnici i same osobnosti. U vremenu u kojemu smo sa svih strana napadnuti agresivnim „odredbama“- kako treba izgledati, kako se ponašati, kako treba misliti, kako provoditi vrijeme, koju vrstu jogurta treba piti – a koje nastojimo ispuniti kako bi se – po tuđim mjerilima – ostvarili, bili uspješni i sretni, ukalupljeni, uklopljeni i potapšani po ramenu, valja se podsjetiti do koje mjere poništavamo sami sebe. Jer, kako god okrenuli, nekomu neće biti pravo.”
Nagrada za nagradom
Predstava počne neuobičajeno – neki lik se našetava po sceni, premješta unedogled scenske rekvizite, kao da predstava nema početak, sve dok narator, u liku magarca (glumac Jure Aras) ne krene s pričom. O majci i sinu koji na magarcu putuju kroz život. Veselo, blentavo i sretno krenu na put puta radi, a na tom ih putu koji možemo nazvati i život, u raznim kontekstima, ometaju tri muhe zunzare. Čas su to tri starice, pa napirlitane gradske kokete, čas službenice koje administrativnim jezikom prijete majci i sinu, te granični policajci/policajke ili aktivisti za zaštitu životinjskih prava. Što, na koncu, predstavu smješta koliko u današnji toliko i univerzalni kontekst gdje svatko ne gleda svoja posla, gdje toliko u životu ugađamo drugima da postanemo ništa drugo do obični namagarčeni magarci.
Nikomu pravo redateljice Ane Prolić dobila je prošle godine Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade. Osim tog “hrvatskog Oskara”, između ostalog, za scensku glazbu Mate je Matišić nagrađen na čakovečkim Susretima profesionalnih kazališta za djecu i mlade, a predstava je među šest hrvatskih i tri inozemne izabrana i za ovogodišnji međunarodni Naj, naj, naj festival i još je na prošlogodišnjoj riječkoj Reviji lutkarskih kazališta bila najbolje ocijenjena domaća lutkarska predstava.
Iza sebe ima i jednu dirljivo toplu posvetu preminulom mužu glavne glumice Sanje Grgine (majke), kao i tradiciju najvitalnije zadarske kulturne institucije koja proizvodi i scenske snove i sjajne sjene još od 1951. godine.
Petarde
U tih fenomenalnih četrdeset i pet minuta Nikomu pravo zadržava pažnju i odraslih i djece songovima i jako maštovitom scenskom igrom (likovno je unikatno oblikovana) i maestralnim autorskim presjekom današnjeg društva (ironijom i likovima dovedenim do karikaturalnosti) u kojemu roditelji i maleni na trenutak ostaju zakočeni ne znajući više što je ispravno, a što ne, kojim putem i kako da krenu. Tu i tamo likovi se obraćaju publici pitanjima što je dobro, a što nije. Djeca odgovaraju različito, jer, od Ezopa do danas poznato je kako u teatrologiji tako i u stvarnosti, gdje smo svi ponekad kompromisne lutke, da se svijetu ne može ugoditi i svačiju žicu pogoditi.
A onda predstava završi, i nakon pljeska mi izgubimo jedno dijete. I to ono najstarije koje je već jednom odgledalo predstavu (i zna njene efekte). Pojavi se najednom niotkud i kaže da nije našao nijednu. Nijednu?! Petardu žabicu koje je u jednom trenutku predstave koristio magarac kako bi rastjerao muhe zunzare. Sve su pukle, nema više nijedne neispaljene na sceni.
Majka i sin s magarcem odjahali su u svojoj priči, gdje su svi više svoji nego li svojeglavi, na kraj svijetlog mraka jedne krasne predstave.
A bit ove priče, kao i kod tisuću sličnih koje se recikliraju po internet galaksijama, jest da ako vam ova predstava bude igrala u blizini na nju odete u obiteljskom paketu. I, vjerujte mi – nikomu neće biti krivo!
Gledao i napisao: Ante Alerić
