Tamo negdje na početku milenija donio sam jednom paru znanaca, koji su upravo dobili bebu, zbirku priča Damira Karakaša Kino Lika. Svidjelo mi se to što sam pročitao kako je Karakaš, inače novinar crne kronike, dao Robertu Perišiću tekst na čitanje i rekao da ga pazi jer nema druge kopije.

Svidjela mi se i cijela priča oko Karakaša: njegov voyage s harmonikom u Pariz, zatim i povratak kad sam ga vidio u Luxora, na Peristilu, kako onako markantan, sa šeširom, gleda iz nekad predturističkog kultnog kafića u gomile turista koji su promijenili grad. Nekako kao da mi se sad u par trenutaka odvrtio film čovjeka koji piše u Zagrebu, ali o ruralnim ličkim temama; svirača koji se bori za teritorij po surovim ulicama Pariza; pisca čije teme i život su uvijek nekako strane, prožete čakavicom i svime što urbane likove ne bi ni zanimalo, da u međuvremenu Damir Karakaš nije izborio čvrsto mjesto na našoj literarnoj sceni.

Nije im se svidjela…

Tako me onaj par pošteno napao zbog grozne knjige koju sam im preporučio, valjda nabrijan dojenjem, presvlačenjem i iscrpljenošću – nabili su mi na nos lošu književnost, grozne teme i tko zna što još sve ne. Ukratko, nemaš pojma, ovo je seljački nabrijani krkanluk koji širiš poput zaraze.

A, danas, stavio bi ruku u vatru da liberalno progresivni ženski dio tog bračnog para, koji je u međuvremenu zaposlen u školi kao profesor našeg jezika i književnosti, alternativno preporučuje svojim učenicima na čitanje knjige Damira Karakaša.

Tada sam skužio da je književnost, kao i mnogo toga drugog u životu, samo furka i da rijetki čitaju zbog čitanja samog već više zbog nekog intelektualnog pozicioniranja u društvu.

Ali ne zbog toga, još manje zbog ustaša ili partizana, a nikako poradi Ličana koji su se uhvatili rečenice, dvije iz teškog, surovog preživljavanja u svom kraju, koji je Karakaš opisao maestralno, lijepo i empatično – svojoj djeci ću uvaliti Proslavu.

Dat ću im jednom ovu knjigu jer je u cijeloj Proslavi ubijen je samo jedan pijevac dok se u popularnim pucačkim igrama kokne jedan čovjek u, brat bratu, rasponu od jedne minute (toliko o polemikama o lektiri i čistuncima čija djeca neopaženo rastu u jednoj mentalno agresivnoj kulturi o kojoj oni pojma nemaju jer se bave ideološkim filtriranjima književnosti za djecu).

Osim što je Proslava odličan mali roman, koji je povukao svoje čitalačke kontroverze (ali kao da oni koji čitaju ne-čitanja radi imaju pametnijeg posla), izbrušen do romana-haikua s mitskim scenama i fabulom koja je zeznula smrt tako što je vraća na početak života – mišljenja sam da ona ima jednu i te kako potencijalnu obrazovnu (povijesnu, etnološku, geografsku, duhovnu) dimenziju: više će iz nje jedan učenik naučiti o odrastanju na selu prije stotinjak godina, nego li iz svih historiografskih udžbenika za srednje škole.

Tako da, čitati Proslavu Damira Karakaša bilo bi kao da djeca čitaju Priče iz davnine, ali na razumljivom jeziku.

Uz opasku da ovo nije nikakva brija na organsko, prirodno, nemarkirano niti bajkovito ili magično realno već je ovo književni svijet u kojem su djeca umirala od gladi ili preživljavala uz opake bolesti u teškim nekomfornim vremenima: čisti mitski realizam.

Kako je u realističkim mitovima bilo imati psa (a žandari ga zabranjuju), ići u sječu drva (i vrebati djevojke koje čuvaju ovce), mirisati balegu (znati raspoznati zvuk životinja, dolazak oluje u lišću, disati s tišinom šume) – sve je to odjek svijeta kojeg je Karakaš pošteno arheološki iskopao, sastavio i uobličio u krasno i pedantno dizajniranoj knjizi u izdanju OceanMore.

Balavci

Recimo, okrajke tog svijeta i ja pamtim kroz jezik u kojem su djeca bila i dičurlija, drčina ili balavci, zadnje dijete je nazivano isprtkom, klince koji bi previše visili na internetu (kao buduće šuplje e-mentalere) tada bi nazivali raspušćenom i morali bi šutjeti dok stariji pričaju jer se ne znaju ni useknit, a početak svih pedagoških, po djecu opasnih priča počinjao je rečenicom: jednom je tako jedan mali

Dičija posla bio je omiljeni izraz djetinjstva u u kojima su si jedno drugima govorili: reću te ćaći; djevojčice bi ponekad među sobom nazivali muškarama, a odrasli đavlijim ditetom bi počesto pozitivno nasmiješeno intonirali smisao za snalažljivo, živo, nemirno, posebno dijete.

I, možda mi i moja djeca zamjere preporuku literature ali Proslava je ionako dijete šume koju svi kvartovi i sve furke ovog svijeta ne mogu ukrotiti.