Tschick (2016), adaptacija nagrađivanog bestselera popularnog njemačkog autora za djecu i mlade Wolfganga Herrndorfa iz 2010. godine, prvo je ostvarenje za mlađu publiku u filmografiji Fatiha Akina, njemačkog redatelja turskog porijekla, dobronamjernog i razigranog apologeta marginaliziranih i prezrenih.

Ono po čemu živo pamtim ovaj šarmantni film, koji sam pogledala negdje u ovo doba prošlog ljeta, prije svega njegova je vizualnost, jednostavna i bez sumnje u milijun varijanti već viđena, no ipak, slike su to koje instantno popravljaju raspoloženje i pozivaju na avanturu, jednu onako low key, sasvim pitomu i bezopasnu “ajmo se malo gubiti po seoskim cestama” avanturicu.

Zasićen kolorit, u najjačim tonovima žute, zelene i plave, raznolikost tekstura pejzažnih totala koji se pred gledateljem razmotavaju poput goblena, u čije bismo hrapavo tkanje s guštom malo zagrebali noktom, a onda krišom čupkali kvržice u pletivu dok odmaramo oči i um. Pejzažne fotografije i širokokutnih kadrova ovdje je puno, jer u pitanju je klasičan film ceste i to namijenjen klincima u pubertetu.

Prijateljstvo na prvu

Istodobno, dakle, Tschick je i coming of age priča, koja se na opušten i za gledatelja nezahtijevan način bavi teškoćama sazrijevanja, tinejdžerske neuklopljivosti i u toj dobi nespretnog traganja za svojim mjestom, za svojim ljudima. Kad se prevlada pomalo stereotipna karakterizacija temeljena na binarnim opozicijama između dvojice središnjih protagonista, a na tragu Pustolovina Huckleberryja Finna, dječaci će polako početi graditi lijep, topao odnos.

Isprva ih povezuje tek isključenost iz kolektiva, s čime obojica nažalost imaju iskustva, što se s vremenom promeće u istinsku privrženost i prijateljstvo. Ušetavši u nepoznati razred Tschick sjeda upravo kraj Maika, jer je ovaj jedini u klupi sam, a na kraju godine samo njih dvojica neće biti pozvani na rođendansku proslavu najpopularnije cure u razredu, što obojicu potvrđuje kao nepopravljive izopćenike.

Suprotnosti

Biti novi učenik u školi nezgodna je pozicija za svakog tinejdžera, a u Tschickovu slučaju niz je dodatno otegotnih okolnosti koje ga apriorno koštaju statusa u nepoznatoj sredini, poput egzotične fizionomije, neizgovorljivog pa onda i nezapamtljivog imena (Andrejev je nadimak jedino što su njegovi njemački vršnjaci od prezimena Tschichatschow uspjeli izvući), kombinacije šutljivosti i loše dikcije, a da slika osebujnog autsajdera bude potpuna tu je i bizaran odjevni stil (havajska košulja, adidas trenirka i kroksice na čarape), čiji eklekticizam upućuje ne samo na slabije imovinsko stanje, nego i na manjak roditeljske skrbi.

Stvar je s Maikom posve suprotna, mali je iz privilegiranog sloja, odrasta u imućnoj obitelji, no jedno ih odmah veže: i on je poput Tschicka suštinski zanemarivan, majka mu po tko zna koji put mora u kliniku za odvikavanje od alkohola pa ga preko ljeta ostavlja na skrbi ocu koji ga pak prepušta samom sebi, jer se odlazi višednevno zabaviti s dvostruko mlađom ljubavnicom.

Osim što ispada da je doma svima višak, Maik je fizički sitan, a istodobno intelektualno superioran vršnjacima, pa je kao takav, jasno, idealna meta za zadirkivanje ili barem sustavno vršnjačko ignoriranje, na možda drugačiji način, ali u jednakoj mjeri kao što se to događa pridošlici Tschicku.

No, nijedan od momčića s frizurama (Maikova je poluduga, a Tschickova hm, pa… neopisiva) zbog svoje situacije ne očajava, možda se nakratko ljutnu ili rastuže, ali obojica su si osigurala obrambene mehanizme i neke svoje interne mikrosvjetove. Ljeto je, Maik je, dakle, kod kuće sam, pa poziva novog frenda na druženje. Luksuznom je vilom Maikovih roditelja gost doduše zadivljen, ali ne toliko da bi ondje poželio provesti ljetne praznike. Tschick ima bolji plan. Jasno je to kad u Maikovu dvorištu osvane s tirkiznom ladom nivom i svom kompanjonu predloži vožnju.

Izlet

Kratak izlet kojim su inicijalno trebali impresionirati slavljenicu koja ih ne želi na svom tulumu, promeće se u pustolovinu života, dvojica klinaca kreću na proputovanje Njemačkom, i to istočnom, visoko gore do sjevera zemlje. No, ništa od ugodne, monotone vožnje njemačkim autoputom kroz nepregledna zlaćana polja, u strahu od policije dečki skreću na lokalne ceste i slijedi nam jedno sasvim drugačije, sadržajnije i raznobojnije putničko iskustvo. Lutalice se prehranjuju po domovima gostoljubivih i nerijetko trknutih seljana, noće pod vjetrenjačama koje smo mi ostali promatrali samo izdaleka, luduju po tuđim njivama.

Na putovanju nisu čitavo vrijeme sami, upoznaju Isu, preslatku i prepametnu smrdljivicu koja je već danima na cesti, uputivši se, navodno, sestri u Prag. Ne treba reći da uz zgodnu i zabavnu suputnicu Maikova fascinacija blaziranom razrednom šminkericom momentalno blijedi. Fantastični su snimci iz gornjeg rakursa koji se izmjenjuju s krupnim planovima ekspresivnih lica mladih glumaca, sve do zadnje scene odnosno prve, jer film je kružne strukture i otvara se svršetkom, gdje njih dvojica, opet na autocesti, dožive prometnu nesreću, srećom bez fatalnih posljedica.

Tog ljeta jedan će četrnaestogodišnjak drugom priušti nezaboravno iskustvo, a i sebi malo veselja kojeg, kako naslućujemo, nije u životu imao puno, ljeto je to tijekom kojeg taj drugi dječak sazrijeva, postaje sigurniji u sebe, mijenja se, jer ponekad treba proživjeti i nešto nedozvoljeno kako bi se moglo rasti i ići dalje.

Nezaboravna avantura

Maika i Tschicka od tada veže prijateljstvo za čitav život, jedno od onih formativnih koja se ne zaboravljaju, pa makar se više nikad i ne vidjeli. Tschick očito nije poučan film, jer dečki rade svašta što se ne smije, odlaze od kuće (doduše, nije da baš bježe, jer ionako nikoga za njih nije briga), kradu auto, voze bez dozvole, uništavaju tuđe usjeve, skrivaju se od policije, no ta priča istodobno slavi zajedništvo i solidarnost, borbenost, ali i volju da se unatoč rubnoj poziciji i ne baš sjajnim okolnostima iz života izvuče najbolje.

A tu je i ta čežnja za daljinama, naprosto za kretanjem, skitalački nerv, djetinja znatiželja, neuništiva vedrina, pa i onda kad nema posebnog razloga za dobro raspoloženje, dakle, sve ono što nas čini živima, a čega nam, čini mi se, svima sve više nedostaje. Jer, evo, nijedan od dvojice tinejdžera nije bio za to da se po cijele dane izležavaju kraj bazena s gadgetima, radije su krenuli u nepoznato.

A dok se avanturisti drndaju u starom terencu, svira sladunjavi instrumental kojeg nisam čula godinama – Richard Clayderman i njegova Balada za Adelinu, e o njemu možemo misliti stvarno svašta, ali ovdje se nije mogao bolje uklopiti. Ovaj nostalgični film, smiksan u finom omjeru slatkoće i gorčine, unatoč klasičnom prosedeu i stanovitoj umjetničkoj konvencionalnosti tj. naprosto običnosti (Akinovi ljubitelji sigurno će očekivati nešto originalnije, no s obzirom na ciljnu skupinu, rekla bih da baš ovakav treba biti), isplati se vidjeti.

Za sve vas, tinejdžere i njihove roditelje, za solo i zajedničko gledanje, priuštite si ga, Tschick zabavlja i opušta, jer na sat i pol prebacuje u neka sad već daleka, analogna vremena.

Napisala: Vanja Kulaš