Početak romana Razuzdan život, engleske spisateljice Mary Wesley, odvija se između dva svjetska rata u ljetovalištima francuske Bretanje gdje engleska aristokracija hvata daha od postkolonijalne stvarnosti i na rubu dekadencije vrti se po francuskim hotelima, uz onu njihovu izrazito socijalno inteligentnu interakciju.

Tako autorica, koja je počela pisati tek kad je prevalila sedamdesetu, insajderski opisuje jedan nestali svijet nabrušenih tinejdžera i sve roditeljske varijacije više klase i plemstva u novim i redovno ne blistavim ovostoljetnim “brexit” okolnostima (prijete radnički štrajkovi) sve do par neuništivih otočnih starica te Flore – desetogodišnje curice koju par roditelja zanemaruje do bola. Očito ima autobigrafskih detalja ne samo u vremenskom okviru romana, već i u liku djevojčice preko koje autorica otvoreno, bez uvijanja, pokazuje dokle može ići djetinjstvo u kojem su djeca teret sebičnim roditeljima.

Nije Mary Wesley prva ni zadnja spisateljica koja se tom temom bavila (osim, eventualno, najstarija) ali način na koji je opisala kako se jedno polunapušteno dijete snalazi u društvenim okolnostima gdje je evidentno roditelji ne vole, a okolina i sažalijeva i prihvaća ali i osuđuje – definitivno je unikatan, prožet dubokim zapažanjima i fantastičnom slobodom izražavanja. Ima nešto u tom njihovom jeziku kad gledate te britanske starce po Jadranu – neka inteligencija koja se izbrusila od kolonijalne moći i ostala živa u tom dugovječnom mirovinskom staležu: krhki, spori, sto godina imaju, a mozak dvadesetogodišnjaka. Pa i sama autorica je pisala u toj dobi. Nešto divljenja vrijedno.

Doslovno, taj jezik – tu i tamo se, dok Flora voda pse po plaži, priča s recepcionerima, druži se s ruskom emigranticom ili ima svoje ljude koje poznaje u Saint Malo-u, iz cijeli spektar instinktivnih reakcija na situaciju koja ne samo da nije poželjna – natjera čitatelja na misao koliko li samo djece i danas odrasta u sličnim kontekstima.

Mi uglavnom mislimo, pišemo i sanjamo o djeci kakva bi voljeli da ona budu, a ne kakva ona ustvari jesu. Ili, još gore, koristimo djecu kakva i kada nam trebaju.

U vremenu kad natalitet rapidno pada i mladi odavde odlaze dojma sam da se nikada do sada u povijesti ove “slučajne” države nije toliko pričalo u djeci: bilo u kontekstu kako su djeca već ljudi od samog začeća ili kako ih dovoljno ne pravimo (u medijskoj kulturi smrti seks je ionako marketinški proizvod), kako su tržišno skupa, obrazovno limitirana i, u konačnici, u ovakvom društvu prilično besperspektivna postajući samo human resource za irsko-njemačka tržišta.

Dok globalne industrije virtualnih igara navlače djecu kao potrošače i ovisnike o neprestanim check-iranjima statusa i kupovinama unutar aplikacija, jesu li autori slikovnica, pobornici ranog čitanja ili ovako unikatni i voljeni portali kao Brickzine koji je nastao u sklopu riječke Dječje kuće (u jedinom jadranskom gradu u kojem je bijela kuga mjerljiva s onom slavonskom) u biti samo entuzijastički očaj u vremenu kad su djeca na ulici nesigurnija, a roditelji izrazito sebičniji?

Ne znam, ali volim razmišljati o tome i sjećam se Twitter komentara jedne stare tviterašice koja je za svoj prvi dječji rođendan na koji ju je prijateljica pozvala rekla kako je, u biti, on organiziran zbog mame, a ne zbog djeteta.