Ususret premijeri Nazorove “Vode” u režiji i koreografiji Matije Ferlina, adaptaciji Gorana Ferčeca (vidi  više!), a u sklopu pilot projekta Riječkog kazališta mladih “Kamov”održan je Kazališni sabor s temom „Kazalište za djecu i mlade – više od didaktike?“.

Rasprava je bila posvećena pitanju na koji način djeca i mladi doživljavaju kazališnu umjetnost, odnosno koliko pozornosti posvećuju formi, a koliko sadržaju te što očekuju od jednog i od drugog. Umjetnost za djecu i mlade često inzistira na svojoj didaktičkoj funkciji u društvu i obavezi da djeca doživljaj umjetnosti opravdaju i nekom poukom, što stavlja u drugi plan spoznaje i znanja koja se stječu neposrednim kazališnim iskustvom.

Gostovali su redatelj i koreograf Matija Ferlin, autor adaptacije i dramaturg Goran Ferčec, profesorica Tatjana Krpan Mofardin te učenici osnovnih škola u Rijeci. Okrugli stol moderirala je dramaturginja Nataša Antulov.

Dramaturg smatra da je zanimljiva već naša interpretacija toga za koga je pisana “Voda” jer danas vjerujemo kako je riječ o priči za djeci i mlade dok je Nazor pisao za sve. Do navedenog dolazi zbog reminiscencije na djetinjstvo koja se proteže kroz “Vodu”. Naglasio je da priča ima više slojeva koji doista traže iskustvo koje taj uzrast nema, pa se mora tražiti puteve predstavljanja dječjoj publici,.

Ferlin je pak naglasio da se za svaku predstavu postavlja pitanje da li ju je gledatelj razumio te da u tom smislu djeca nisu jedina na koju se tako gleda. Razumijevanje posebno postaje manje važno kada svemu pristupimo doživljajno i intimistički, a ne kroz neke velike interpretacije, naglasio je Ferlin sjetivši se da ga je čitanje “Vode” na emocionalnoj razini pogodilo kao reminiscencija na vlastito odrastanje tijekom kojeg je njegova obitelj morala podnijeti neke žrtve ne bi li se on bolje školovao. “Upravo taj intiman pogled, a ne politička perspektiva pitanja što voda nama znači je najvažniji”, zaključio je.

Lucijan, jedan od učenika u publici posebno je nadahnuto zaključio da je dobro što su predstave poput “Vode” zamišljene kao nelinearne jer djeca još nemaju predrasuda te je na dječjoj kreativnosti što će iz priče i predstave izvući i u njoj vidjeti.

O “Vodi”

Novela „Voda” objavljena je prvi put 1927. godine u zbirci „Priče s ostrva, iz grada i sa planina”, dio je “Bračkog ciklusa” koji se sastoji od trideset i sedam priča podjeljenih u tri zbirke i predstavlja jednu od najpoznatijih Nazorovih autobiografskih crtica.

Sastavljena od dvanaest poglavlja, novela obiluje scenama biblijski sugestivne atmosfere, slikovitosti i dramske napetosti. Osim snažnih motiva suše, žeđi i nevremena, važan element priče je i socijalna dinamika odnosa pojedinca i grupe unutar male otočke zajednice živopisnih likova.

Dječak Vlado, središnji lik, zapravo je sam autor koji provodi djetinjstvo na otoku i sprema se za ulazak u svijet odraslih – odlazak na školovanje u grad, daleko od otoka i daleko od roditelja. U Velom Selu, u kojem provodi svoje posljednje dane, tri mjeseca nije pala kiša. Zemlja, ljudi i životinje trpe veliku žeđ, pod snažnom žegom sunca nemir među stanovnicima Velog Sela raste, priroda je neumoljiva i tjera ljude da se prilagode njezinim zakonima. Na rivi se čeka bunar-lađa koja će utažiti žeđ onima koji već danima žeđaju, no nestrpljenje je veliko i cijelo mjesto kao da prati nekontroliranu i nezaustavljivu koreografiju žeđi i nemira. A kad bunar-lađa konačno stigne i  – neobavljena posla – ode počinju se nad otokom skupljati oblaci najavljujući veliku neveru i velike kiše, koje će donijeti i previše vode.

Prateći ritam prirode, Nazor kroz motive suše, iščekivanja vode i nevremena istovremeno propituje iprobleme unutar zajednice i egzistencijalne probleme pojedinca.