Prošloga mjeseca izašao je remaster Disneyevih klasika i nismo impresionirani zato jer smo recenziju tih igara pisali prije dvadeset godina.
Kulturna scena danas nalikuje reciklažnom dvorištu. Uzimamo staro kako bi napravili novo, još starije od prethodnika. I dok nas je prije bilo sram uzimati od drugoga domaću zadaću i prepisivati, danas izgleda kao da je cilj od oglednog primjera, uzora, uzeti i prepisati od riječi do riječi. Blago nijansirano našim stilom, ali ne previše. Ako uspijeva, zašto mijenjati?
U tom pitanju je problem jer ono pretpostavlja kako živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Nadam se kako vam ne moram govoriti kako je to nemoguće provjeriti ili ako ste uistinu uporni u tome da želite to provjeriti, onda vas ipak moram spustiti na zemlju jednim jednostavnim klišejem – ništa nije savršeno. Kamoli ovaj svijet ili mi. U cijeloj ovoj priči nije problem svijet nego mi koji smo izgubili mogućnost zamišljanja/izmišljanja bolje budućnosti. Jedan dio je zapeo ili u distopijskom blatu ili u Leibnitzovoj magli.
Jedino što nam preostaje je ponavljati i brusiti grube rubove. U toj klimi igrajuća industrija preusmjerena je prema adaptacijama poznatoga te redanja nastavaka uspješne franšize. Još gore po industriju koja traje malo više od četrdeset godina, ona je u ovoj klimi zakinuta za revolucijom na svojem polju te je primorana uzimati iz svojega kanona provjerene naslove i ponovno ih tiskati. Znate, sljedeće desetljeće su nove (stare?) devedesete.
Istina, mali developeri (indijanci) primorani su izmišljati te biti avangarda, ali njihov problem je što je tržište već zauzeto. Njihove šanse za osvajanjem tržišta su minorne, a ako i osvoje scenu, njihov proizvod će u roku od godinu dana postati dio mainstreama koji će u narednim godinama imati brojne potomke. Zaokret se nalazi u rukama AAA firmi koje nemaju razloga promjeniti zacrtani kurs. Ljudi unutar samih kompanija tvrde kako ih se obeshrabruje ako žele riskirati. Mlada industrija zavezana je rukama za stup i jedino se deblja.
Aladdin & The Lion King mastan su zalogaj. Naslovi su to koji su prije dvadeset godina bila vrhunac platformerske scene te mnogih djetinjstava. Ulaskom u novo stoljeće, platformeri su jedan za drugim padali u popularnosti. Samo rijetki indie naslovi, danas uspijevaju uhvatiti pozornost publike svojim pomnim redizajniranjem formata te poigravanjem sa sredstvima. Remastering istih danas je stoga posezanje za prošlošću za koju mislimo da možemo promijeniti. Ili ako nećemo biti pjesnički nastrojeni, posežemo za mjestima gdje smo sakrili novce.
Oni danas nemaju vrijednost jer na temelju njih nećemo dobiti revolucionarni pomak ili potpuni zaokret u platformerskoj paradigmi. To nije cilj, kao što nije ni cilj ovoga teksta bio da iole pokuša dati recenziju igre koju doslovno možete gledati kako se sama prelazi. Njihov cilj je danas, a cilj ovoga teksta je pokazati kako zbog toga danas nema sutra.