U2

…glazbeni sastav osnovan 1976. godine u Dublinu. Najpoznatiji je pjevač sastava, Paul David Hewson (1960.). Slušatelji ga najbolje znaju po nadimku Bono. Na dobrom je glasu jer se bavi humanitarnim radom, nije da mu se čitav život vrti oko glazbe. Muharem Bazdulj (1977.) napisao je dojmljiv roman Koncert u kojemu se opisuje koncert U2-a u Sarajevu. 

Ujak

…tetak ili stric, osoba koja može nadomjestiti ulogu oca ili najboljeg prijatelja. U komediji Moj ujak (Mon oncle, Jacques Tati, 1958.) priča se vrti oko dječaka Gerarda i njegovog ujaka, gospodina Hulota (glumi ga redatelj, Tati), koji se ne uklapa u suvremeni svijet. Tati je imao izrazito prigodno lice za glumu. Bez govorenja, Tati je mogao glumiti gestikulirajući. Dva svijeta suprotstavljaju se u ovoj komediji što je zaradila nagradu Oscar; klasični, starinski milje (kojemu pripada Hulot) te suvremeni, sterilni svijet prepun tehnikalija kojemu pripadaju Gerardovi roditelji. Gerardu više godi Hulotov svijet, što roditelje ne veseli. 

Ulica…

…mjesto susreta i druženja, prostor za igru. Nekad bilo, naročito u vrijeme gospodina Hulota i dječaka Gerarda.

Do 1990-ih godina ulice su bile znatno manje prometne, a samim time i manje opasne. Nasred ulice djeca su se mogla loptati, igrati školice, vježbati zahvate kočenja biciklom, što bi kod roditelja izazivalo uznemirenost. U školu se išlo pješke, uljudno, uz cestu. Ulice bi bile pune pospanih i razbuđenih školaraca koji bi pričali o gradivu, filmu koji su pogledali dan prije, spački koja bi se trebala napraviti uskoro.

Rijetke su učenike roditelji dovozili u školu. A navečer si se mogao ispružiti nasred ceste i gledati nebo, promet je bio rijedak, naročito na selu. Prometne nesreće bile su rjeđe, ljudi su više pazili na pješake, imali su obzira prema ostalim sudionicima u prometu i nisu bili stalno u grozničavoj utrci s vremenom. Papučica za gas koristila se razborito. Pažnja vozača popustila je u međuvremenu, a papučica za gas se istrošila.

Nepažljivih je vozača na ulici sve više, pažnju usmjeravaju na sebe, ne mare za ostatak zajednice. Vladavina ega uzela je maha pa cesta više nije simbol slobode ni ugodan prostor za druženje, već predstavlja potencijalnu nesreću, ceste postupno preuzimaju motorni ugnjetavači. Sve manje je djece na ulici, usplahireni roditelji ih ne puštaju na ulicu ponajviše zbog nemarnih vozača. I osobenjaka kao što je bilo gospodin Hulot sve je manje na ulicama. Ali zato ima sve više bezveznjaka. Ne zna im se broj. 

Ulizica

…slatkorječiva i proračunata osoba. Slatke riječi što izlaze iz njihovih usta imaju oduran okus. Ulizice vole okrutni gospodari, manipulatori i hladni učitelji koji preferiraju red u razredu i kontrolu nad učenicima. Već su u školi ulizice na lošem glasu među učenicima koji se nerado dodvoravaju učiteljima biranim frazama. Ulizice cinkaju. Špijuniraju. Neistinu govore, a da toga nisu ni svjesni. Prevrtljivi su. Imaju cijenu, njih ja može se kupiti.

Ulizice možda dobro prolaze u životu, steknu ugled i izgrade zavidnu karijeru, ali nisu časne osobe vrijedne divljenja, čak nisu vrijedni ni pljuvačke ili šamara. Čemu prljati ruke? Kada odrastu i upoznaju materijalne užitke što ih donosi dvoličnost, ulizice postanu uhljebi, budu žigosani poput marve. Dobiju dobro plaćen posao jer, učinjene usluge u konačnici dođu na naplatu.   

Ultimatum

…pojam koji ne stvaraju ulizice, već oni koji gospodare ulizicama. Na ulizicama je da ispunjavaju ili onemogućavaju nečije ultimatume. Teška riječ, moćno zvuči. Loše djeluje na rutinu i inspiraciju. Podsjeća na zid, povez i odred za strijeljanje. Ultimatum je suprotnost kompromisu, nema kod ultimatuma ili-ili, možda ili može biti

Umberto…

…Domenico Ferrari, glavni lik talijanske drame Umberto D. (Vittorio De Sica, 1952.) iz razdoblja neorealizma. Nevjerojatno snažan, dirljiv i poučan film o starosti i starcima, problemima što redovno dolaze sa starenjem. Umberto D., umirovljeni činovnik koji živi sa psićem, ima ozbiljnih problema s plaćanjem stanarine. Nema svoj stan, živi u iznajmljenom prostoru. Gazdarica nema milosti prema siromašnom starcu, postavlja mu jasan ultimatum. Ako ne podmiri troškove, mora iseliti iz sobe. Ne mari gazdarica kamo će siroti starac. 

Umberto…

…Eco (1932-2016.), talijanski književnik. Okušao se u znanstvenim vodama, ali i u pisanju beletristike. U širim krugovima najpoznatiji po romanu Ime ruže po kojemu je 1986. godine Jean-Jacques Annaud snimio istoimeni film. U užim krugovima Eco je poznat kao promotor stripova. Strip je opisivao kao oblik umjetničkoga djela, nije ga smatrao strip manje vrijednim proizvodom. Baš dok su mnogi teoretičari, učitelji i kulturnjaci govorili kako su stripovi primjer šund literature i zabavno štivo što kvari čitateljske navike, Eco je iznosio drugačije, nepopularnije viđenje stripova. 

Umijeće

…ili sposobnost, privilegirana odlika koja se, ako je ikako moguće, mora iskoristiti. Po mogućnosti, u plemenite svrhe. Talijanski filmaši (De Sica, Fellini, Visconti, Rossellini…) bili su svjesni težine svojih profesija i koristili dar za dobrobit čovječanstva, nisu stavljali sebe u prvi plan, već obične ljude. Čak su tijekom snimanja koristili naturšćike, amaterske glumce, zbog čega je priča dodatno dobivala na uvjerljivosti. Nije bilo glumljenja ili kreveljenja jer, ljudi su filmskoj priči pristupali ozbiljnije i revnosnije. 

Upadica

…naročito verbalna, znak je nepoštovanja. Upadice usred školskog sata kažnjavale bi se, nisu bile dobrodošle. Bilo je to u vrijeme kada je učitelj bio predmet poštovanja, autoritet. Izgleda da je to bilo davno jer, kojekakve su se upadice stvorile, namnožile i zavladale. Stari autoriteti su propali, a novi nisu nastali. U filmu Amarcord (Federico Fellini, 1973.) prikazuje se zastarjeli školski sustavi kojega se danas možemo sjetiti uz mrvu nostalgije. Brojni školski nestašluci prisutni su u Amarcordu, Fellini prikazuje provociranje i ismijavanje ustaljenih autoriteta na humorističan način, gledatelj bude na strani školskih hahara. Onda su upadice tijekom razgovora bile iritantne, predstavljale su otvoren znak nepoštovanja. 

Uvjet

…ono što se mora ispuniti u pogodbi ili planu. Životni uvjeti tijekom 20. stoljeća bilježe rast. Dok se gleda drama Stablo za klompe, gledatelj se može prisjetiti priča starih ljudi koji su jedva spajali kraj s krajem. Vremena kada se svaka grančica ili travka upotrijebila. Na selu su nekada djeca išla pješke u školu neovisno o vremenskim uvjetima, kilometrima bi pješačili. Probleme im putem nisu predstavljali automobili (jer ih u pravilu nije bilo), već prirodne nepogode.

Siromasi su i zimi bosi hodali po snijegu, a pritom se ne bi prehladili. Imali su tada ljudi jači imunitet, bili su otporni na nedaće i bolesti, naučeni trpjeti tjelesnu bol i svaku vrstu poniženja. Radni uvjeti bili su teži, ali rijetki bi se požalili. Izbor namirnica bio je oskudniji. Sve je prije bilo znatno smanjeno, u mnogočemu su obični ljudi bili prikraćeni, no ipak su bili zadovoljniji. Mirniji. Smireniji. Bez žurbe. Pomireni sa sobom i drugima. A danas?

Ushićenost

…osjećaj koji se pojavi kada se gledaju talijanski filmovi snimljeni 40-ih, 50-ih, 60-ih i 70-ih godina. Talijanski neorealizam obilježila je drama Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, Vittorio De Sica, 1948.) u kojemu se prikazuje neimaština i besparica, kako je bilo teško doći do posla. Ocu u priči ukradu bicikl, a on mu je potreban za posao. Traži po gradu bicikl, a onda u trenutku očaja posrne i odluči učiniti nešto što će ga obilježiti. I njega i sina mu. Težak film, nastao iz života.

Nešto manje težak film je Gorka riža (Riso amaro, Giuseppe De Santis, 1949.). Iznimna je i drama Stablo za klompe (L’arbero degli zoccoli, Ermanno Olmi, 1978.). U tom filmu pametno dijete iz siromašne obitelji dobije mogućnost da uspije u životu, revno uči i svaki dan ide u udaljenu školu. Roditelji dječačića su nadničari, rade za crkavicu. Vrijedni su to i skromni ljudi, pomireni s gorkom sudbinom. 

Uspjeh

…pojam koji je obilježio znanost tijekom 20. stoljeća. Brojne su smrtonosne bolesti, koje su harale i uzimale danak, izgubile na intenzitetu. Znanost je uznapredovala, no ljudski mentalitet pretežno je ostao isti. Štoviše, ljudi su se, karakterno gledano, poprilično unazadili. 

Utopija

…idilična lokacija, mjesto ugode, savršen društveni poredak. Svaka utopija, koliko god bila plemenita i brižno organizirana, ima vijek trajanja jer, svaki čovjek prije svega gleda svoje interese. Zapravo, dovoljno je da se nađe jedna sebična osoba u utopijskom poretku i dovede čitavu zajednicu u pitanje.

U 20. stoljeću više je književnih djela prikazalo distopiju, suprotnost utopiji. Aldous Huxley objavio je 1932. godine roman Vrli novi svijet, George Orwell 1949. godine objavljuje 1984., dok Margaret Atwood 1985. godine objavljuje roman Sluškinjina priča. Orwellov roman doživio je ekranizaciju u animiranome i igranome obliku, a po romanu Margaret Atwood napravljeni su film i televizijska serija – doduše, televizijskom serijom proširen je književni predložak, podrobnije saznajemo kako je došlo do osnivanja totalitarne države Gilead u kojima plodne žene služe kao sluškinje moćnim Zapovjednicima. U postojanje distopije znatno se lakše povjeruje jer, svaka se distopija lako može ostvariti, ima uporište u svakodnevici. Totalitarizmi bujaju, velike ribe jednu male ribice – budućnost koju su nam predočili Orwell i Atwood nije puki plod bujne mašte… 

Uvreda

…izrečena riječju ili pogledom, katkad bi se kažnjavala batinama, čak i smrću. Jednom izrečena, uvreda bi se teško zataškala. Preko uvrede ne prijeđe svatko jednako, naročito ako je osoba osjetljiva. Zlopamtilo vraća uvrede, ne voli biti dužan. U Fellinijevom Amarcordu ne manjka zlopamtila, a osebujnim likovima vrvi televizijska serija Gruntovčani što se prvi put emitirala 1975. godine. Radnja te tragikomedije, koja se sastoji od 10 epizoda, odvija se u Podravini i zorno prikazuje mentalitet ondašnjih ljudi. Smušeni Dudek kojega je tumačio Martin Sagner (1932-2019.), autoritativna Regica te prefrigani Cinober i Presvetli ostaju u trajnom sjećanju, određene izjave postale su dio naroda.

Iste godine u Italiji nastaje komedija Prijatelji moji (Amici miei, Mario Monicelli), priča koju čini četvero starih prijatelja, nepopravljivih zabavljača kojima se život vrti oko žena, jela i pila. Dugovječni Monicelli (1915-2010.) snimio je popriličan broj kvalitetnih filmova, baš kao Ettore Scola (1931-2016.), Dino Risi (1917-2008.) i Michelangelo Antonioni (1912-2007.). Uz radišnost, izgleda, dolazi i zaslužena dugovječnost. Ugodna kombinacija, ne postižu ju mnogi. 

Uznemirenost

…ili nelagodnost, neugodan osjećaj hladnoće, kada te trnci snažno prođu od nožnog palca pa do potiljka (može i suprotnom smjeru). Ima slučajeva uznemirenosti od koje se ne lecneš, ali se trgneš! Primora te osjećaj uznemirenosti na razmišljanje i pokret, učine da konačno doneseš odluku i promijeniš nešto u svom životu. Hvaljeni filmovi kao što su Umberto D. i Stablo za klompe ne služe samo za rekreaciju i zabavu, već predstavljaju dobro uloženo vrijeme, nude životne priče nakon kojih bi gledatelj trebao biti bolji čovjek u moralnom smislu, primorati ga na razmišljanje. Biti ljubazniji, obazriviji i pošteniji zbog filma? Može li se? Moguće je! Svatko bi, ako malo bolje razmisli, mogao nabrojati nekoliko filmova koji su pozitivno (ili negativno) utjecali na njega, ostavili upečatljiv trag u sjećanju, neizbrisivu traumu ili ugodu.

Film kao što je Stablo za klompe nudi sumornu sliku o tome kako se prije živjelo, kakva je oskudica vladala na selu, naročito među malim ljudima; kako su uvijek postojali privilegirani pojedinci koji su bili iznad zakona ili prilagođavali postojeće zakone svojim potrebama; kako su uvijek postojali ponosni, mali ljudi koji su, unatoč svemu i svima, ustrajno nastojali zadržati dostojanstvo. U neljudskim uvjetima ostati čovjek, umijeće!