Često kažem, najprije sam znala sve o odgoju i o tome kakva su djeca, a onda sam – dobila djecu. I sad više ništa ne znam, priznajem. Ali to me ne sprječava da svaki dan pokušavam shvatiti, iskreno uvjerena da je u znanju spas, i da mnoge misli i djela ne dolaze iz zlih i proračunatih, već mahom neinformiranih i nesvjesnih umova.

Ono što najrevnije pokušavam shvatiti jesu rodni stereotipi i rodne uloge, kako oni nastaju od najranijih dana, i gdje je granica između biologije i kulture, genetike i društva. I kako to da, avaj, moja kći kaže da joj je ružičasta omiljena boja, a moj sin više od svojih autića voli jedino kutiju za alat. Sad bih već mogla za to okriviti vrtiće, vršnjake i socijalizaciju, ali primijetila sam te polarizacije i između drugog i trećeg rođendana, kad su bili gotovo isključivo s nama kod kuće. A doma to ponašanje nisu vidjeli – ja nemam nijedan ružičasti komad odjeće, volane i šljokice ne nosim, kutije za alat nisu često u upotrebi, autića je bilo jednako koliko i lutki, a najviše je bilo neutralnih igračaka.

Kao i mnogi osviješteni roditelji koje poznajem, živim u uvjerenju da prakticiram rodno neutralno roditeljstvo, i da potpuno jednako odgajam i sina i kćer. I onda, po sustavu eliminacije, ispada da objašnjenje može biti jedino u hormonima, mozgu, genima, biologiji – kako god nazovemo sve to s čim se rađamo i na što nemamo utjecaja. Ako se i vi prepoznajete u ovoj mojoj situaciji – i ako ste u životu prije djece bili spremni poginuti u obranu teze da se djeca rađaju ista, a onda ste dobili žensko i muško dijete i shvatili što su mislili svi koji su na to rekli „vidjet ćeš ti“, možda će vas ovaj pokušaj analize zanimati. Dakle, nakon promatranja, čitanja i razmišljanja, ja i dalje nekako ne mislim da su za striktne podjele između lutki i autića krive dvije vrsta mozga i dvije vrste hormona, muški i ženski. Stvari su izmiješane i nestrukturirano ispremiještane, u najmanju ruku.

Prvo, čak i da prakticiram to za što vjerujem da je rodno neutralno roditeljstvo – moja djeca, kao ni vaša, ne žive samo sa svojim roditeljima i u svojoj kući, već u svijetu, društvu i kulturi koju i dalje – bez obzira na nedvojbeno napravljene pomake – obilježavaju rodne dihotomije. Druže se s vršnjacima, susreću s mnogim odraslima i idu u vrtić gdje se za njih brinu ljudi raznih dobi, generacija i uvjerenja. I sve to oblikuje njihove stavove, na svjesnoj i podsvjesnoj razini. Izloženi su medijskim sadržajima koji su duboko rodno podijeljeni: čak i ako im ograničavate vrijeme pred ekranima, ili pažljivo birate slikovnice koje ćete im ponuditi, ima dovoljno brošura, kataloga i letaka koji nameću svoje verzije tradicionalnih uloga utemeljene na spolu.

Što se rodno neutralnog roditeljstva tiče, osjećam da bi za promjenu duboko ukorijenjenih obrazaca trebalo raditi mnogo više od onoga što ja radim – a to je da nudim alternativne boje, igračke, i zanimacije koje nisu etiketirane isključivo kao „za curice“ ili „za dečke“. To što prakticira većina nas koji ne vjerujemo u ružičasto-plavi svijet zapravo je rodno izbalansirano, a ne rodno neutralno roditeljstvo.

Polupromijenjeni svijet

U zadnjih stotinjak godina stvari su se na rodno-spolnoj bojišnici umnogome promijenile, ali predodžbe u glavama, posebno one podsvjesne, ostale su iste. Ovo podsvjesno i implicitno zapravo je najpodmuklije i ima najveći utjecaj – tvrdi kognitivna neuroznanstvenica Cordelia Fine, u svome bestseleru Delusions of Gender (Obmane roda), i dodaje da živimo u polupromijenjenom svijetu, s polupromijenjenim umovima, pa onda ne možemo ni prakticirati ništa doli polupromijenjenog roditeljstva.

Ne postoje škare kojima se možemo izrezati iz društva u kojem živimo. Um i psiha ne postoje hermetički zatvoreni u našoj glavi, bez dodira i bez utjecaja svijeta koji nas okružuje, već se konstantno mijenjaju uslijed podražaja izvana. Drugim riječima, društveni kontekst utječe na ono što mi jesmo, kako razmišljamo i što radimo. To vrijedi za odrasle ljude i vrijedi cijeli život – jer danas znamo da se mozak stalno mijenja – ali posebno vrijedi za malu djecu koja su iznimno osjetljiva na sve podražaje iz okoline. Ima jedna zanimljiva stvar o kojoj možda nikad niste razmišljali, ali koja je – osim što je znanstveno utemeljena – zapravo vrlo logična. Kad god se spol ističe na bilo koji način, u mozgu se ta informacija širi po principu koncentričnih krugova koji zahvaćaju sve regije, dok nam na kraju u potpunosti ne prekriju um, spoznaju i percepciju. A spol se ističe neprekidno. I zato i sami o sebi razmišljamo u rodnim terminima, i to je dio našeg identiteta. Ali pod ruku sa sviješću o rodnom određenju idu i stereotipi i društvena očekivanja. Kad dječaku stalno naglašavamo da je dječak, a on osjeća i vidi kakvo se ponašanje od dječaka očekuje, „prirodno“ je da će se početi ponašati u skladu s očekivanjima.

Kad bi sve naše prosudbe i djela potjecale od promišljenih i svjesnih vjerovanja i vrijednosti, kaže Cordelia Fine, svijet bi bio bolje mjesto, a njezina knjiga bila bi mnogo kraća. „Tražim igračku/knjigu/odjeću/cipele za dijete“, sigurno ste to nekad izgovorili u dućanu. I kladim se da vas prodavač ili prodavačica nisu upitali što dijete voli ili što vi volite, već samo jedno pitanje: „Curica ili dečko?“ Meni se to dogodilo čak i kad sam pokušala kupiti pribor za jelo! I kad se djeca tako nemilosrdno dijele i trpaju u rodne kutije (čak je i papir u koji se te kutije zamataju ružičast ili plav!), kako da im onda, osjetljivima na sve signale, ne postane bitno jesu li curice ili dečki? Ili, kako stoji u Delusions of Gender, djeca svoj spol neprekidno gledaju i slušaju, odijevaju ih u njega, spavaju u njemu, s njega jedu i iz njega piju. Ista znanstvenica piše i o konceptu rodno neutralnog roditeljstva, koji se doista – kako sam i slutila – teško može realizirati jer su prepreke mnogostruke. Čak ako ste i vi odlučniji i predaniji cilju, podmeću vam nogu na svakom koraku – institucije, mediji, dobronamjerna rodbina i prijatelji.

Stalo mi je do rodne jednakosti, ali nisam joj toliko predana da rodbini zabranim rodno specifične darove ili da svaki dan čistim okoliš od implicitno ili eksplicitno seksističkih sadržaja ili filtriram iskaze koji dolaze do ušiju i očiju moje djece. Prekomplicirano je, potencijalno štetno za druge aspekte života, i zvuči jalovo, ali, navodno, bez toga nema rodno neutralnog roditeljstva.

Događa se svaki dan

Ako prihvatimo, ili barem dopustimo da možda nismo baš svi rođeni s tim, pogledajmo kako se taj naš polupromijenjeni um u polupromijenjenom svijetu svakodnevno manifestira. A to je na više odvojenih razina, koje udruženo podučavaju djecu rodnim ulogama. Prva su razina roditelji – neki utječu svjesno, ali nepromišljeno, a neki nesvjesno. „Idi ti s mamom kuhati, a ja i braco ćemo sastavljati garažu.“ Ili: „Ma što će ti autići, kupit će ti mama/tata peglu.“ Poznato?

Druga su razina odgajatelji i učitelji, a treća vršnjaci – s tim da se ove dvije razine prirodno povezuju, recimo u dječjem vrtiću. S temom utjecaja vršnjaka na učenje rodnih uloga često se bave razvojni psiholozi, pa su tako uočili neodobravanja vršnjaka prema djeci koja se igraju na rodno neočekivane načine. Sankcije su posebno izražene za dječake, kroz česte komentare poput „to je za cure“ ili „dečki se ne igraju s lutkama“. A reakcije vršnjaka, u vrlo ranoj dobi kao i poslije, imaju velik utjecaj na ponašanje djece. I četvrta razina, ali nikako manje važna su mediji – koji su često još više polarizirani u stvaranju rodno podijeljenog svijeta. I naravno, kad sve ove silnice udruže snage, i usmjere se na djecu kojima neverbalni znakovi govore mnogo glasnije od riječi, možemo se pozdraviti s rodnom neutralnošću, a i jednakošću.

Što možemo napraviti?

U psihologiji postoji nešto što se zove gendered expectations: različita očekivanja od ženske i muške djece, koja vode do različitog – često podsvjesnog – tretmana dječaka i djevojčica. Recimo, majke imaju tendenciju o osjećajima razgovarati više s kćerima nego sa sinovima, a kćerima prenositi više domaćih i kućanskih pitanja. Ta rodna očekivanja utječu na privatna ponašanja roditelja, ali u odgojnim i obrazovnim institucijama ne bi smjelo biti tako. Oni bi morali imati neku politiku jednakosti koja neće biti samo na papiru. Valja nam zato zagovarati rodno osjetljivije smjernice u vrtićima, odgajati odgajatelje, a ne prepuštati stvari pojedincima – jer pojedincima se u odgojnim i obrazovnim institucijama ne prepuštaju ni kurikulumi ni organizacija nastave. U benignim stvarima trebao bi svima zazvoniti alarm: i ne bi trebalo biti pod normalno da dečki imaju plavu kutiju za pidžame, a curice ružičastu. Ili da se od odgojitelja ikada čuju komentari poput „Dečki ionako ne vole plesati“ ili „Curice se ljepše igraju“ ili „Ona je baš prava cura“ – od ovog posljednjeg mi izbiju crvene fleke po licu.

I valjda nam govoriti o tome, objašnjavati, podizati svijest, i ne umarati se od analize i sinteze. Treba paziti kakav jezik koristimo, imenice, zamjenice i rečenice, jer jezik stvara zbilju. Ići neagresivno i malim koracima, sa sviješću o tome da se stvari mogu mijenjati. Samo treba biti svjestan da su promjene uopće potrebne. Treba upozoravati i na seksističke reklame, i educirati oglašivače i one koji oglase stvaraju, i objašnjavati da je, s jedne strane, seksizam i diskriminacija kad se u reklami posuđa i kuhinja obraćaju eksplicitno ženama i njihovim kćerima. A s druge strane, kad se ne naglasi da je nešto „za curice“ ili „za dječake“, nije li onda ciljna skupina mnogo veća nego kad se povuče rodni rez? Kako ja to vidim, rodna podjela – jezikom tržišta rečeno – smanjuje broj potencijalnih kupaca.

Malo sam ljuta svaki put kad sinu i kćeri čitam Priče za laku noć za mlade buntovnice – i uvijek modificiram naslov, i dodam buntovnike. I pomislim kako je ta knjiga jedna sjajna propuštena prilika – samo žene unutra, da, apsolutno, ali naslov – naslov je trebao biti drukčiji.

I treba se, na kraju, baviti svim tim utjecajima, ali ono što se zbiva doma i čemu djeca svakodnevno svjedoče ipak je najvažnije. I tu imamo najveću moć da mijenjamo stvari. Kako to kaže Cordelia Fine: „Kad god se žena kandidira za predsjednicu, ili otac ode ranije s posla da pokupi djecu iz škole, oni mijenjaju, malo po malo, implicitne šablone u umovima ljudi koji ih okružuju.“ I nastavlja – a time ujedno i odgovara na pitanje s kojim smo započeli, je li stvar u prirodi ili u kulturi: „Kako se društvo polako mijenja, tako se mijenjaju i razlike između muških i ženskih identiteta, sposobnosti, emocija, vrijednosti, interesa, hormona i mozgova – jer svaki od tih elemenata neodvojivo je isprepleten s društvom u kojem se razvija i funkcionira.“

Autorica: Anda Bukvić