Jutros sam na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku vidio njih šest: dva bicikla, par djece i dvoje roditelja.

Fotografirao sam ih mobitelom i istog trena pomislio: O Bože, koji sam ja internet bezveznjak i neku tuđu priču bi po kakvim mrežama prisvojio samo zbog vizualne atraktivnosti.

Priđem im jer čujem razumljiv jezik. Idu oni iz Francuske do Grčke, a malo će u autokampu Kupari pauzirati na kupanju. Pitam koliko im je trebalo i kako je putovati tako s djecom – dva mjeseca, a nisu znali ni da je putovanje biciklom po našoj obali toliko opasno. Odmah im, roditeljski instinktivno, dajem par savjeta kako izbjeći opasnosti po vrludavim cestama prema jugu i zaželim sretan put.


I, sad, vozim se u autobusu doma i mislim kako sam jučer trebao odvesti stari auto i pokloniti ga bratu (zgodan za neki poslovni fuš), a on je trenutno kod autoelektričara. Viška je, ne trebaju nam dva auta, a jedan od najbitnijih razloga zašto sam ga se riješio bila je sigurnost. Kvario se, a na nabrijanim cestama jedan mali Fiat svilene karoserije u sukobu s električno-oktanskim čeličnim (kultura nabrijavanja i uspješnosti Rimac prodaje auta bogatima) Mad Max-ovima na cestama, sve više mi je nabijao paranoju za sigurnost djece i nas.A ovi ljudi lete na biciklima kao leptiri s djecom.Hajdemo krenuti prvo iz osobnog iskustva: ljudi na putovanja nerijetko idu bezglavo. Netko im uvali paket aranžman na koji nisu ni fizički, ni emocionalno spremni (događalo mi se da na putovanja koja su u dva tjedna mijenjala više hotela i država nego li Kolinda GK stavova o egzodusu iz Hrvatske, pošalju ljude kojima je problem otići pješke od stana do dućana); netko se pak jednostavno ne snalazi u geografskoj šumi podataka ili, jednostavno, nema pojma da su putovanja, uključujući transport, smještaj i hranu, te onaj dodatak koji popularno zovu doživljaj, izuzetno delikatne i kompleksne stvari.

Pročitaj i Oni će jednom otići, otputovati bez roditelja…

I nije zaludu da se toliko ljudi time bavi, ali, kao i u svakom poslu, ne treba uvijek svakome u svemu slijepo vjerovati i najgore je što onaj koji si je financijski to teško izgradio prepustiti se. Valjda treba uključiti malo i mozak prije nego li dođeš isključiti ga na tu plažu, inače će te oderati prije nego li i legneš na prvu ležaljku.

I iz ovog konteksta pitam se jesu li ovi roditelji što iz Francuske voze djecu do Grčke na biciklima ludi ili krasni. Malo im se divim zbog fizike, a malo mi, nagonski, jedan glas, koji se poslovno jako dobro artikulirao, šapuće: miša vam vašega, kud ste krenuli, a pojma nemate. Ja sam više puta čekao na toj Magistrali satima u autobusu zato što je cesta blokirana dok se ne pokupe tijela mrtvih biciklista i to je nešto što bi morali prosurfati prije nego li dovezete djecu na dva točka ovamoAko je to vaš san, vaš Tajland, vaša priča za unuke, onda je sve što iskreno želim da ćete je jednom nekome moći ispričati, a za sve ostalo bi vam oduzeo vozačku dozvolu za bicikl.

Pročitaj i O prioritetima iliti #onokad nemaš šetnicu ni igralište kraj zgrade…

U tom virtualnom svijetu nagona, ambicija i ideja, nedavno sam naletio na post koji onako, uz dozu ironije, referirajući se na onaj zagrebački, propitkuje moguću godinu prvog zadarskog Pridea. Reagirao sam na prvu, iskreno. Tipa evo, bez frke, idem im sutra dati podršku jer su u ovom društvu ugroženi ali, uz uvjet, da sutra svi zajedno uzmemo lopate i napravimo pješački kolnik do jedne osnovne škole jer duboko smatram da su tu maleni bitno ugroženiji. I ovo društvo nije ga uspjelo napraviti četrdeset godina.

Naravno, lijeva krema okrenula se sarkazmu, forama i fazonima, a mene, su ideološki preskočili. Ista situacija je na desnom krilu. Igrač se probija, organizira neke skupove podrške suigračima, i sve napravi kako treba, a onda zaboravi da je tu da nabaci loptu.

I do čega je moj mali, zakržljali um uspio doći jest da jedni vitalno ovise o drugima, da se gore ideološki hrane suprotnostima te da ne podnose nesvrstane koji dolje pišu upozorenja po cestama.

Ante Alerić