…profesor fizike kojeg znaju učenici od istarskih Buja do Halubja. No on je i znatno više od toga – Tomo je izgradio na desetke privatnih bazena u riječkoj regiji, pravi je “uradi sam” majstor, obožava rad s drvom, igra se 3D printerom, otac je dva razigrana znatiželjna sina, a od nedavno se strast za rukotvorstvom dijeli kroz Točkicu – malu radionicu.  Vrlo rado se odazvao na dijeljenje priče sa nama na pitanje o tome zašto toliko voli fiziku i čarobno drvo. 

U očekivanju praznika…

Počelo je padati predzadnji dan nastave. Jutro je bilo nekako sivo, a kada su tijekom prvog sata počele padati velike bijele krpice razredom se prolomilo oduševljenje. „Da li se hvata, da li se hvata?“ Hvatalo se. Svi smo navijali da nastavi padati cijeli dan. Neka nas zatrpa!

Kao da je neko nevidljivo uho čulo naše molbe, padalo je gotovo tri dana bez prestanka. U našem kraju bijeli Božić je prava rijetkost, pa je dječje oduševljenje bilo tim veće. Rijeka, negdje čini mi se 1983., 1984. godina…

Nedjeljno jutro…

U međuvremenu praznici su već počeli. Padati je stalo, ali je i dalje bilo neopisivo hladno. Zimske su službe doživjela kolaps, tako da se osim žamora djece koja su uživala u jedinstvenim zimskim radostima nije čulo gotovo ništa. Promet je stao, a ljudi su na posao odlazili pješice. Ostali su se zavukli u svoje domove, mame su pekle kruh i kuhale božićnu sarmu. Gledao sam kroz prozor predivno sunčano jutro i uživao u bjelini. Kada bi barem potrajalo cijele praznike, pomislio sam. S kuhinjskog prozora mogao sam dobro vidjeti u susjedovo dvorište.

Mnoga sam jutra ispijajući, još bunovan isprazno buljio prema maloj radionici, u dvorištu, gledajući malog starčića kako skakuće po radionici. Bio je stolar i njegova mi je radionica uvijek izgledala nekako interesantno. Toga sam jutra ugledao čudan prizor, u samom kutu kraj vrata radionice stajala je nekakva stara bačva, a u njoj je kao da gazi grožđe gazio barba Ranko. Ohoooo, ovo bi moglo biti zanimljivo….brzo sam se presvukao, dvoje čarape i sestrine “dopoši“…moram vidjeti što se događa.

Susjed, barba Ranko bio je već naviknut da se niotkuda pojavim na vratim njegove radione. I ostanem satima. Odmah bi počeo objašnjavati što radi….“Vidiš…“, počeo je bez pitanja, gazeći usput nešto u bačvi, “toliko je zahladilo da mi se kola (starinski naziv za stolarsko ljepilo) smrznula, ne mogu raditi. Našao sam ovu staru bačvu i od nje sinoć napravio peć piljevinku. Radiona je uvijek puna piljevine, i onako to ne znam što bi s njom. Ovako ćemo se lijepo zagrijati. Samo!!! Treba paziti kada se nabija piljevina unutra, mora se dobro nabiti da se ne bi urušilo na plamen. Piljevina tinja, a ne gori jakim plamenom, ako bi se urušila unutar bačve moglo bi biti BUM!!!….i ode Ranko!!!…

Farma iz Tomine radionice.

Barba Ranko…

Ranko Starac. Ranko Starac, starac iz Starci. Uvijek mi je bio simpatičan lik. Iako je u realnosti zapravo bio umirovljeni stolar Elektroprimorja, u mojim je dječjim očima uvijek kotirao kao neka specijalna figura. Onako sijede kose zalizane u nazad i tankih bijelih brkova, s kožnom keceljom neopisivo me podsjećao ne nekog lika sa starih crno-bijelih fotografija nastalih 30-tih godina prošlog stoljeća…

Stolariju je radio u fušu, da prežive on i njegova parona… Klinac poput mene nije primjećivao taj egzistencijalni element. Miris radionice: jelovina, hrastovina, orah, mahagonij, pčelinji vosak pomiješan s parafinom – za podmazivanje pile, bijela kola …. Za mene je ovo bilo daleko više od puke egzistencije, čista romantika. Barba Ranka već odavno nema, a neki su ljudi kupili njegovu malu kućicu i preuredili je.

Ipak, mirisi radionice kao da su se nekako zavukli u nosnice i ne izlaze van …

Uradi sam…

U našem dnevnom boravku protezao se ogromni regal popunjen knjigama „na metar“… U doba bez kompjutora i videoigara, s dva TV kanala i to u crno-bijeloj tehnici, često sam znao sjediti u tišini i buljiti u korice knjiga… Mome dječjem oku, od ruskih autora, daleko je monumentalnije izgledala Tehnička enciklopedija u, čini mi se, dvanaest tomova, a na pijedestalu svih knjiga bila je Uradi sam.

To su zapravo bile dvije knjige, jedna se bavila obradom drva, a druga obradom metala. Očito prijevod nekog zapadnonjemačkog izdavača jer su natpisi na svim fotografijama bili na njemačkom. Ali te fotografije, velike, u boji. Debeli listovi. Miris korica. Alati, šarene kacavide, kliješta, BOSH cirkulari…a koliko stvari su izradili pišući tu knjigu….stolovi, kauči, vrtne garniture…

Amerika u usporedbi s onim što sam gledao na našim reklamama.

Sam svoj majstor

U našoj se kući kupovalo troje novine. Novi list, Start i Sam svoj majstor. U Novom listu je tata dao oglas da prodaje fiću kojeg je polovnog kupio za sestru. Uredio ga je i ofarbao, ali ga ona nije htjela voziti, jer je za tu avanturu opet morao otići u minus i dignut akontaciju plaće, a mami je zbog toga izbio herpes. Start je bio interesantan, ali nisam razumio čemu toliko teksta, pored takvih ilustracija.

A, Sam svoj majstor? E, Sam svoj majstor. Njega sam gutao od korica do korica, od uvodne riječi urednika pok. Tomislava Totha do reklame za najnoviji alat na zadnjoj strani korica. Ajmeeee, pojačala, elektronički sklopovi, police, uređenje garaže…“Koliko troši vaš stojadin?“…“Promijenite sami gumigeleng na vašem fići“….Toliko sam puta prelistavao tatinu hrpetinu Samova da sam točno po koricama što u kojem broju piše. Očito moja se DIY indoktrinacija zbila sama od sebe i posve slučajno. Inspirira onim što sam čitao, gledao, upijao često sam pokušavao izraditi stvari u našoj garaži.

Ljutio sam se na tatu kako je garaža uvijek u neredu i vječito sam je iznova slagao pokušavajući pronaći najbolji raspored alata, kako bi vrijeme provedeno u njoj bilo što optimalnije iskorišteno…

Gdje danas letimo?

Djetinjstvo je završilo…

Tako je prošlo djetinjstvo i stigla su neka ozbiljna doba. Došli smo u osmi razred i poslalo nas na profesionalnu orijentaciju u riječki zavod za zapošljavanje. Tamo su nas pitali čime se volimo baviti, a ja sav ponosan napisao kako volim svirati, raditi u drvu, metalu… Obožavam matematiku…

Hladan tuš uslijedio je kada mi je teta koja je tamo radila rekla, da nije dobro to što radim… Kao baviš se s previše toga, moraš se za nešto odlučiti inače ništa od tebe… Znao sam ja da bi bilo najbolje da se uhvatim škole, ona mi je išla bez problema, ali kako odbaciti radionicu, gitaru….

Zamjerio sam toj teti onda, a možda joj je samo bio loš dan, uglavnom nastavio sam se baviti onim čim volim… S više ili manje uspjeha… Prošla je srednja škola, malo traženja i konačno faks….

Fizika…

Krenuo sam na FER, ali to je više bilo bećarenje… Naprosto mi nije odgovarala činjenica da izgulim tako težak fakultet i nakon toga provedem 40 godina za nekakvim kompjuterom, automatikom ili projektirajući hidrocentralu… Želio sam raditi s ljudima.

Ok, škola, idem za profu, ali čega… Nazvao sam jedno jutro pok. Prof. Cvetana Jardasa i rekao mu da bi upisao matematiku-informatiku, ali mali je problem što je već 1. 10. nastava već počela, a i da li bi bili toliko ljubazni da mi priznaju prijemni s FER-a? S prijemnim nije bilo problema, jer je FER i 90-tih bio marka, ali s matematikom-informatikom nije išlo jer je kvota popunjena. Mogu matematiku-fiziku jer tamo uvijek ima mjesta, ali moram platiti sam jer sam u bećarenju izgubio pravo studija na trošak ministarstva, a i imam dvadeset i dvije godine….

Ok, pomislih i fizika je ok. Čista inercija na kraju se pretvorila u moje najveće životno otkriće (osim tople vode naravno). Naime matematika je i dalje bila ok, ali trebalo je učiti hrpu teorema i lema. Kako dosadno… A FIZIKA aaaaa, divota jedna sve nešto čitaš, pa mjeriš, pa računaš… Kao da sam u radioni… voltmetri, unimeri, plamenici, femovi, akcelelerator ili dva i cijepanje atoma u pauzi.

Fizika je bila potpuno novo otkriće u mom životu. Kao da mi netko daje uvid u neku tajnu života ili svijeta… Recimo ovako – dok je matematički pogled na stvar bio poslagan uredno, u vaser vagu, fizičarski je uvijek dozvoljavao upotrebu mašte, malko fantaziranja ili kakvu sitnu psinu…

Ono kao baviš se prirodnom znanosti što je samo po sebi kao kruto, ali opet dozvoljena ti je poprilična sloboda, kao da si neki umjetnik. Fora, došla mi fizika kao sloboda.

Tko se još igra s kućicama?

Došlo doba…

Nedavno sam na FB-u pročitao nekakvu objavu, kaže: „World Economic Forum dodaje novi videozapis: Jack Ma says only by changing education can your children compete with machines.“

Svjetski ekonomski forum (eng. World Economic Forum) je neprofitna organizacija osnovana 1971. sa sjedištem u švicarskoj Ženevi. Forum je 2006. otvorio podružnice u New Yorku i Pekingu. Godišnji sastanak foruma se održava u Davosu gdje se okupljaju vodeći poslovni ljudi, političari, intelektualci i novinari kako bi …”, kaže Wiki. Mene je što se tiče Davosa doduše više fascinirala činjenica da se zimi cijeli grad, od portira do direktora bolnice, bez kompleksa vozi u isćuškanim Fiat Pandama i to zato što se snijeg na cesti uopće ne čisti, jer ga ne bi imali kamo odvesti.

Jack Ma je „co-founder and executive chairman of Alibaba Group“ isto kaže Wiki. Je l’ to dosta? Ako Alibabin predsjedavajući, kaže da se ne treba učiti djecu da se natječu sa strojevima. Zašto raditi ono što stroj može napraviti bolje? A stroj uvijek može bolje. Što bih ja još imao na to dodati? Razmišljam. Sada će vjerojatno netko protumačiti kako najbolje da odustanemo od svakog rada i proizvodnje, jer će i onako sve što nam treba u budućnosti raditi strojevi.

Čemu onda DIY kultura, tehnika, čemu radionice, alati, fizika?

Vlasta M. je bila moja profka iz informatike u GAM-u, imala je vrlo istančan smisao za humor, pa je naša pionirska informatička rješenja često znala opisati kakvim zgodnim aforizmom ili poslovicom. „Ako napraviš program koji mogu koristiti i budale….vrlo vjerojatno da će ga samo budale i koristiti“ – prokomentirala je jednom prilikom moj informatički uradak.

Ma nije Ma govorio za bedake. Ajda neka mi stoj zamiješa pčelinji vosak u parafin s takvim stilom kao što je to radio barba Ranko, sve onako nasmijanog brka i spreman za kakvu pošalicu akonto svoje parone. To je nešto što stroj ne može. Neka mi stroj popravi stari bakin stolić i udahne mu novi život. Može li mi stroj napraviti ponos i sreću kojom sam bio ispunjen kada sam sinovima izrađivao krevete na kojima će spavati dugo, dugo godina…

Stroj proizvodi stvari. Ono što stroj ne može je proizvesti osjećaj zadovoljstva i uspomenu kao nusprodukt. A to je ključ. Ključ je zadovoljstvo u radu, učenju, stvaranju nečeg novog. Takve su stvari nikada nisu jednosmjerna ulica i najčešće su popraćene s mnoštvom fejlova, uzaludnih pokušaja, pa nešto ne možeš sam riješiti, pa tražiš savjet, pitaš, treba ti pomoć. Na kraju si možda proizveo neki predmet, ali zadovoljstvo i iskustvo koje stekneš „u procesu“ daleko te više obogaćuje.

Zato pilice u ruke, lemilice, kistove, fotoaparate – alate za proizvodnju zadovoljstva i lijepih uspomena 🙂

Tomislav Pernjak