Blagadanska čestitka kakvu neće čitati svaki dan. Naš taaaaaataaaaa Anteeeee!!!!!!
Naravno da svi gajimo predrasude jer kako bismo uopće preživjeli bez njih.
Na primjer, u Zagrebu je nedavno bila neka norveška spisateljica Maja Lunde i sve što sam pomislio bilo je: ne zanima me. Kao ni svi ti pisci koji su danas dužni samoreklamirati se. A onda mi je njena knjiga “Snježna sestra” slučajno pala pod ruku.
Krenimo redom:
U slikovnicama ilustrator se piše manjim slovima od tekstopisca, strip autor je na margini vremena i obrazovanja, prevoditelj se umjetnički nižerangira u odnosu na spisateljicu, a pjesnikinja je prirepak pravoj književnosti, onoj u kojoj se piše romanima, dok su oni koji pričaju kroz romane u stvarnosti ništa drugo nego samo ljudi koji pričaju priče (iza zavjese kritičari ne bi samo biti wannabe književnici ili autorski PR user frendovi): koloplet kreativnih frustracija struji kroz medije, s vremena na vrijeme, kad se za njih nađe mjesta.
Šušur
Rijetko tko izjavi da bi da ga se čuje tiše, da vrijedi kako ga se iščita ili da će nastaviti raditi ako opet ne bankrotira, kako je na jednom portalu izjavio Davor Stipanić. Uostalom, o ovoj knjizi ne bi ni pisao da to nisam pročitao, jer kao što čovjek reče da je umoran od svega, tako se i meni čini da me davi sve to mistificiranje književnosti – siguran sam da bi, premda je nerijetko bio megaloman štulićevskog kalibra, Tin Ujević odmahnuo rukom na sva naša naknadna iščitavanja svog djela da je samo koji mjesec u kontinuitetu imao što za jesti, toplu sobu i solidan stol za pisanje.
Onda ga ni Krleža ne bi mogao zaj…
Kakve to pak sad ima veze s jednom nordijskom književnicom čija je knjiga namijenjena djeci više srednje klase? Pa, ima i nema, jer glavni lik, Kristijan, dane provodi kao i naša privilegirana djeca, na bazenu. Čeka ga tužan rođendan koji pada na Božić jer mu je umrla sestra. Ali, tu se pojavi jedna druga djevojčica, Hedviga, i priča počinje.
Zašto ovo ima veze s gore navedenim mislim iz razloga jer roditelji kupuju ovo djeci, a ne obrnuto, a cijena je dvadesetak eura, slatko za pod bor. Fino ilustrirano, tečno napisano s vrckavim dijalozima koje mogu osjetiti i mali i veliki: Snježna sestra je lijepo pisana i slatko ilustrirana novela.
Istina, svi je mogu posuditi u knjižnici ali nije silno popularna, tek smo treći čitači u godinu dana od kada je izišla. I nemojmo se lagati, mada je namijenjena svoj djeci svijeta, do nje će uglavnom doći maleni čiji se roditelji imaju vremena više baviti djecom i višak novca ili se bave čitanjem iz nekih profesionalnih razloga te ga prenose na djecu.
Sve ostalo je pitanje cijene, i dobrog božićnog ukusa, a suukus svega je da djeca i roditelji danas više traže teme koje poznaju dok empatija iz književnog vremena siromašnih djevojčica sa šibicama nije nešto što nas zanima i što dobro prolazi na tržištu. Primjerice, kad želimo izazvati suosjećanje posegnut ćemo po internetu za kakvom afričkom djecom, dok nas oni siromašni oko nas baš toliko ne diraju.
A Kristian nas se tiče jer su Božići u Norveškoj i kod nas navlas isti obiteljski šušur, samo s različitom visinom snijega. I za one koji, ipak, očekuju riječ, dvije o knjizi: jedanaesta mu je godina ubrzo, bol zbog izgubljene sestre pred Božić se širi kroz svaki dijalog s roditeljima i prijateljima pa Kristian zamahuje rukama kroz vodu bazena. Udah, izdah, ništa više. Ali Hedviga razbija led gubitka, i sve se mijenja “jer božićno razdoblje je tako lijepo doba godine da se to nikako ne smije zaboraviti.“
Svi prigovori da iz ovog rakursa ne bi trebalo čitati svaku, a posebno ne knjige za djecu, stoje. Ali, ako pogled na ovakvu vrstu literature kriterijski svedemo samo na estetske, jezične i likovne elemente, onda gubimo sve ono što nam knjige mogu reći, van teksta. Jer, kao što su i ovakve knjige, tako je i Advent u Zagrebu dio jednog božićnog ugođaja ali, svodi se na isto: kao što postoje i kraljevi Adventa tako se isto može gledati na komercijalnu umjetničku produkciju, u ovom slučaju književnu.
Džaba vam mašta
Kreativne industrije imaju svoja sociološka naličja, ma koliko iskrene bile. I grijeh bi bio staviti Maju Lunde u istu rečenicu s Milanom, ali sustav u kojem se djecu tjera na čitanje da bi poboljšali rejting na ekonomskim PISA testovima, ne zaslužuje apologetske tekstove kulturi čitanja. Čitajte, braćo i sestre, ako vam je to uzbudljivo, ali ne davite s metafizikama i ne fetišizirajte knjige.
“Oh, zar ne znaš kako je lijepo biti uzbuđen! To je kao da ti je srce na klizaljkama i vrti se i vrti i radi piruete dok ti se skroz ne zavrti, strašno zavrti u glavi, znaš što mislim.“
Ponekad se pitam koliko je sva ta naša energija uložena u vježbanje empatije, otkrivanja novih svjetova, učenja o manjim ili slabijima, gubicima i radostima u odgajanju finijih dječjih duša ustvari poštena jer život pred njima pun je surovih ljudi, konkurencije i borbe za moć.
Možda sve ovakve knjige služe za pranje odrasle savjesti na djeci koja će kad odrastu biti slični svojim roditeljima. “Djeca vaših gospodara bit će gospodari vaše djece”, piše Andrej Nikolaidis pozivajući na protest, a ne na sladunjava čitanja umotana u tople božićne dekice s motivom saonica koji klize u neke ljepše svjetove.
A čitali za blagdane ili ne, istina je: džaba vam mašta i inspiracija, na kraju štreberi uvijek pobjede. Zato nakon Snježne sestre ne čitajte više; čitajte manje, dublje i kako pjesnik nemaštovito reče – pametni ste knjiški ljudi i ako već morate – barem djeci čitajte vedrije. Sretan Božić.
