Večernji sati u knjižnici uvijek u sebi sadrže element iznenađenja, posebice ako je riječ o Striboru i Dječjoj kući. Od letećih piñata do duela između Yugi Mutoa i Ash Ketchuma (molim?), nadrealnost je elementarna cigla.
Ipak, mjesečare još nismo imali, sve do dolaska autorice Moree Banićević i njenog posljednjeg romana za djecu, Mjesečari Monteriera (Naklada Ljevak, 2022). Njima su se pridružile ilustratorica Petra Brnardić te moderatorica Tanja Badanjak kako bi podno fantasy polica predstavile roman, ali otvorile i druge teme.
Morea Banićević rođena je i odrasla u Rijeci. Bavi se pisanjem, čitanjem, igranjem videoigara i šetanjem prirodom. Voli životinje, najviše pse. Do sada je napisala trilogiju hororaca za djecu i mlade: „Demon školske knjižnice“, „Dvojnici iz tame“ i „Tragovima Crnog Petra“.
Romani su višestruko nagrađivani i rado se čitaju. „Demon školske knjižnice“ i „Dvojnici iz tame“ osvojili su nagradu „Sfera” u kategoriji najboljeg romana za djecu, a Demon je odabran i za Nacionalni projekt za poticanje čitanja i promicanje kulture čitanja djece i mladih „Čitanjem do zvijezda”. Roman „Dvojnici iz tame“ osvojio je nagradu „Grigor Vitez Ptičica” za najbolji roman po izboru Dječjeg žirija te pohvalu nagrade „Grigor Vitez” za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima.
Prije nego što se moglo o romanu kazati riječ više, gošće su se prvo posvetile procesu pisanja, djelatnosti koja ju prati kroz cijeli život; “zabavan mi je proces pisanja.” Piše uvijek ljeti s obzirom na nastavničke obaveze, ali, priznaje, nakon svakog ljeta kaže “neću više nikada!” Ipak, odbijenica nije vječna, a na to su navikli i njeni prijatelji koji joj uvijek pitati što je sljedeće u planu.
Za razliku od većine autora, taj plan rijetko ima prepreke po pitanju inspiracije: “Stalno je imam.” Po odabranoj ideji, spisateljica otpočinje proces obrubljivanja većih cjelina, a “kada krenem raditi, imam gotov koncept u glavi koji prebacim na kompjuter.” U cijeloj stvaralačkoj priči najzanimljivijim se ispostavlja sam okidač: “Ono što je neobično kod mojeg pisanja je što kada znam da mi je zrela za napisati, počnem sanjati sebe i određene situacije koje zapisujem u mobitel te onda na njima gradim priču.”
A priča teško može biti originalna, čak i ako je dosanjana; “mislim da nitko nije napisano ništa originalno od ne znam kada.” Tako se i glavne teme njena zadnjeg romana provlače već stoljećima. Stoga je autorici važnijim bilo istaknuti razloge odabira tih tema: “Ovo je bio moj način suočavanja s noćnim morama.” Upravo zbog toga se kroz roman dotiče smrti, uglavljujući tri svijeta: jave, snova i smrti.
Važnu ulogu imala je i ilustratorica Petra Brnardić za koju je autorica imala isključivo riječi hvale. Redom je isticala njenu kreativnost, maštovitost te brzinu redanja skica; “u pet sekundi je isproducirala lika kojeg bih tri zamišljala!“
S druge strane, ilustratorica je istaknula kako su je zaintrigirale teme smrt(osti), romaneskna višedimenzionalnost, nadrealnost te razvoj likova koje mogla odmah po završetku čitanja skicirati. Odabrana burtonovština koja iskače iz crteža bilo je točno ono što su obje tražile kada su razmišljale o Mjesečarima Monteriera.
S obzirom na uspješnost suradnje, nije začudo što su najavile nastavak iste, kako u novim romanima, tako i drugim formama (strip!).
Shodno tomu, važnim biva naznačiti kako je roman za djecu samo terminološka oznaka za autoricu; Mjesečari Monteriera otvoreni su i interpretacijama odraslih u publici. Upravo zato autorica ističe da u svoje romane “voli sakriti što je više moguće poruka”. Do nekih će doći djeca, a do nekih odrasli. Ipak, i jedni i drugi prepoznat će kriminalističke i horor obrasce u romanu koji izuzetno puno duguje autoričinoj ljubav spram videoigra: “Veliki je utjecaj videoigara, ali to je ono što mi je ostalom. Volim rješenja, nivoe, bosseve, volim tu brzinu, a i nisam s opisima na ti, volim da je sve u dijalozima.“
Upravo u iskustvu videoigara autorica vidi veliki potencijal kada je riječ o približavanju čitanja, vjerujući kako smo “mi generacija koja to mora početi vezivati.” Kao nastavnica uvijek ponavlja da “jedno ne isključuje drugo” te kako ne smijemo odbacivati kvalitetne videoigre koje isto predstavljaju oblik interakcije s umjetnošću. S obzirom na to kako su one danas nezaobilazne, ističe kako prolaskom iskustva bliskog njima, u ovom slučaju prolaskom Silent Hilla ili Witchera, možete samo obogatiti proces čitanja; “ako povežete ta dva svijeta i transponirate jedan u drugi, možete dobiti rezultat koji će napraviti čitalačko iskustvo bliže njihovom uzrastu.”
A to postaje važno u trenucima kada se događa slobodan pad u znanju te osnovnim vještinama: govoru i mišljenju. Upravo zbog toga biva važnim natuknuti kako djeca trebaju čitati “apsolutno sve”. Da, priznaje spisateljica, “osobno ne volim vampirske žanrove, ali to ne znači da ta knjiga nije jednako vrijedna; djeca, u principu, moraju razviti naviku čitanja.” A u tome im pomaže literatura koju oni sami odaberu, kao što im pomaže i prevazilaženje knjiga poslije kojih se “želiš stvarno objesiti, ali bitno je pročitati lošu knjigu jer ćete onda znati napraviti razliku između te knjige i one koja vam se sviđa.” Drugim riječima, “preživjeli smo mi Šenou, preživjet ćete i vi.“
Zato i cijeni povratne informacije po pitanju svojih naslova jer njihov cilj “nije dodatno ubiti dijete.” Štoviše, svojim izborima nastoji mu se približiti, kako vizualno, tako i idejno kroz likove i prostore koji su uvijek univerzalni. Time i njeni romanu tendiraju tome, a sama autorica ističe kako se njeni naslovi događaju u istome stvaralačkom svemiru te kako će se nastaviti događati.
Novi naslov trenutno je kod urednika, ali zašto razmišljati o novom kada je pri ruci već sada neistraženi svemir? Mjesečarenje na tri, dva, jedan…
