Vozim se autobusom jer uvijek tako radim. I da, istina je ono što selo priča – autobusi su puni glupih razgovora. Ovaj nije bio takav. 

“Duja” za Trsat. Idem na neki razgovor oko 3D printera u knjižnici. Iza mene su dva tipa. Mladići, ni nekih tridesetak godina, ali jako uzbuđeni. “O čovječe, nije to za normalne, danima nisam vidio stablo, stvarno moraš biti na čisto u glavi sa sobom”. “A da”, slaže se drugi i pita jesu li išli kroz Suez, ovim ili onim morem, do ove ili one luke. Sljedećih desetak minuta njih dvojica su tako napeto i uzbuđeno razgovarala o plovidbama, brodovima, teretu, fakultetu (da, Pomorski fakultetu možeš biti sretan – ovi su te nahvalili uzduž i poprijeko) da je to bila pjesma za moje kišom natopljene uši. Nikakve priče o jeftinijim srdelicama na placi, raspletu turske sapunice i trabunjanja o državi koja ne radi ovo ili ono – priča o brodu, priča o luci, priča o kontejneru.

Jedan od frendova je izašao. Ali ne i tišina. Odjednom ovome preostalom priđe neki stariji tip i krene: “A da li je tebi bio kapetan…” Evo nas opet. I on je plovio. Pazi, tri pomorca, različite generacije i nisu u nekom Mercedesovom terencu, svi smo u “duji” za Trsat. Kakva divota, napokon normalno i nebahato. Da sve bude potpuno, bus se taman uspeo iznad Krimeje, do mjesta s kojeg se otvara jedinstven pogled prema Brajdici i stotinama naslaganih kontejnera. Jugo je baš gadno zavijalo, kiša opako lupala o prozor (nešto je i curilo tamo gdje je “harmonika”), ali bio je to stvarno najjači pogled ikad i pomislio sam “o čovječe, ovaj Hong Kong ne može nestati”.

Ne mora se svatko složiti, ali kontejner je suština Rijeke. Kroz riječku luku ne prođe u njima najviše PlayStationa ni iPhonea na svijetu, ali kontejneri su najkonkretniji i najsvjetskiji riječki posao. Oni je bar posredno spajaju s kineskim Guangzhouom i američkim Long Beachom u impresivnoj mreži svjetske trgovine, plovidbe, razmjene, s brodovima na kojima je na tisuće mojih likova iz “duje”. Stariji i znalci će reći “pa pruga je loša”, “pa pristanište je loše”, “pa dizalice su malene”… i sve je to vjerojatno istina, ali svijet se nije pokrenuo vječnim odlascima doktoru po dijagnozu nego maštom i radom. 

Riječka budućnost je zeznuta, a cijeli četvrti broj Brickzinea je kao ni jedan do sada zapravo usmjeren na ono “buduće”. Čak i kada govorimo o onom prošlom, jer povijesti ima dosta, zanimaju nas pokretači, hrabrost, kreativnost. Grad na brdima do 350 metara visine, s usjecima, strminama, s pogledom na Zaljev, ovako tvrd, zbijen, nagnut, poligon je naše mašte i rada, a ne grade ga, i nikad ga nisu gradili, prosječni nego samo oni koji mogu mirno stajati nasred Tihog oceana, na valu od 7 metara, na metalnoj grdosiji prepunoj kontejnera. Ovo je Brickzine o toj energiji i za one kojima se da tako živjeti.

Ne znam više jesam li ti rekao da uživaš u plovidbi kroz riječku godinu europske prijestolnice kulture i stvaranja? Ako nisam, evo govorim sada, jer 2020. je samo jednom. Čitaj Brickz u busu i pokreni neke dobre razgovore.

Piskaram ovo, a na televiziji se vrti Netflix i jednim uhom slušam “Toy That Made Us”. Rezerviramo se za buduće dokumentarce. 🙂 Dosta zabavan dokumentarac o nastanku nekih igračaka koje su danas “legendarne”. Baš govore kako su nastale nindža kornjače. Teenage Mutant Ninja Turtles. Pazi ideje – kornjače, pa mutirane, pa tinejdžeri, pa još nindže! Što je tim ljudima bilo u glavi? A sve je počelo od dva tipa koji su se zapravo slučajno sreli, a jedino što su voljeli raditi jest crtati stripove. A onda je iz toga izraslo carstvo mutiranih kornjača. Da su išli sigurnim putem ništa ne bi napravili, a mi frendu Kreši na zidu, kada je to bilo hit (davno sam ja imao deset), ne bismo napisali – Krele Turtles. 🙂