David, naš tip zadužen za sport, ima prvo jedno priznanje koje se krije sigurno u mnogima od nas.
Dovoljno dugo sam u sebi držao tu tajnu, taj slatki užitak. Znate – ja sam kao osnovnoškolac obožavao meksičke sapunice. Bilo je nešto u tim krvnim i ljubavnim vezama, ali i nepoznatu jeziku koji ih je kidao i spajao.
Ne sjećam se kada sam prvi puta sjeo između Juana i Elene, ali sjećam se puta. Sa zadnjim zvonom svakoga dana hitao bi prema cesti gdje bi me čekala srebrna limuzina (danas poznata kao VW Touran) koja bi me odvela do noninog kaštela blizu Novog lista gdje bi vrtom prošao kao duh hodnikom, samo kako bi izbio u noninome stanu – „Bok, nona! Koliko je sati?“ – Obično bi bilo prekasno sati jer osjetio bih kako je meksički štih obgrlio stan te kako Juan viče Eleni kako je mogla ubiti Macarija koji je bio njegov sobar, ali i skriveni brat što mu s mojim ulaskom rekla njegova majka na samrti Rosa.
Za one koji vole sport: Iznad obruča: Košarkaške YouTube (i dobre podcast) zanimacije za zimske dane
Sreća moja što su to bile rane dvijetisućite, a mogućnosti snimanja za mene su se počele (tek) otkrivati tako da nisam ovisio o noninom emocionalnom prepričavanja. To su bili trenuci kada je moja mama bila najsretnija – njeno mlađe i starije dijete u miru su grickali nokte iščekujući povratak Pedra Zamore.
Kraj epizode uvijek bi dočekao s istim uzdahom kao i nona jer opet nismo saznali što se dogodilo Salazaru i njegovom konvoju na putu za Ciudad de Mexico. Kroz godine se Juan ubio, Elena oženila, Rosa uzdigla, a ja – odrastao. Krenuo sam u srednju školu i polagano počeo zaboravljati na nonu i Salazarov konvoj koji je nestao u oluji tik pred upis. Kasnije sam pročitao u kratkome sažetku TV programa kako je Salazar živ, samo kako bi dan poslije čuo kako je opet nestao, a mjesec poslije kako su žitelji grada počeli zazivati svojega vječnoga Žida da se vrati.
Ipak – sapunice su mi ostale u krvi. Kao i svima vama koji još niste priznali svojim voljenima kako ih volite. Samo su se preslikali u vaše interese. Moji Juan, Elena, Rosa i Salazar postali su tako Anthony Davis, Paul Pogba, Robert Murić i Ivan Tomečak. Da – postao sam ovisan o transferima.
„Razlozi zbog kojih pratimo sport“
Razmislite malo – prijelazni rokovi su sapunice za muškarce. Od izdaja do iznenadnih otkrivenja, prijelazni rokovi imaju. I ono najbitnije – nikad ne završavaju. Istina, postoje okviri unutar kojih igrači mogu promijeniti klub, ali medijski cirkus traje cijelu godinu jer klubovi iz dana u dan moraju biti spremni srušiti prvi domino kako bi na ljeto ili na zimu doveli igrača.
Danas više nego ikad agenti i klupski zastupnici spavaju s jednim okom otvoreni, iščekujući sočnu svađu između igrača i kluba, financijske probleme svojih protivnika ili jednostavno jednu sliku u kojoj igrač samo naznači kako želi otići u drugi klub. Taj dio za mnoge započne, ali i brzo završi jer se pokaže kako je to bio još jedan medijski ćorak ili kako su se igrač i klub pomirili. Pilot epizoda završila je nenadano po gledatelje i producere.
Za one koji vole sport: FIFA 19 ili kako smo uspjeli (opet) pasti na istu foru
Međutim, ako pilot epizoda uspije – onda kreće pravi show. Glavni lik ulazi u svađu sa svojim bivšim poslodavcima za koje je dao do kapi i znoja zbog informacija koje su procurile u javnost te koje vrište „izdaja“ na naslovnicama portala i novina. Ako nije do kluba, onda je do igrača koji se do sada kleo u vječnu ljubav jednom i jedinom klubu, samo kako bi dobio jedan, slučajni poziv kluba preko puta u koji je on ustvari bio zaljubljen od trenutka kada je udario nogometnu loptu. Ovisno o tome koju sapunicu gledate, ovdje se mogu izmjenjivati klupske prijetnje, prijetnje igrača, prijetnje agenta, bjegovi, nestanci, kazne, suze, bijes, smijeh, iznenađenja, zaokreti – sve što i u vašoj svakodnevnoj sapunici.
I završetci su rijetki – Paul Pogba, Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, LeBron James još uvijek novinarima daju dovoljno materijala da pišu njihove sapunice iz dana u dana. Jedino one manje sapunice završe (ne)sretnim krajem po igrača, ali nikad nisu ni imale potencijal te nam samo predstavljaju marendu između onih stvari „zbog kojih pratimo sport“. Pitanje je zašto?
Hrvatska – zemlja nogometnih menadžera
Hrvatsku prema staroj narodnoj ima četiri milijuna izbornika (bez dijaspore) koji svakoga vikenda stanu pred ekrane kako bi razglabali o potezima kista koje trener treba povući kako bi se momčad zaigrala te (napokon) proigrala. Međutim, ako ste ikad pozornije poslušali savjete (većine) vaših prijatelja onda ćete shvatiti kako nogometni fanatici ponajviše koriste riječi dobar i loš te kako se taktičke opaske svode na svađanje oko penala ili pogreške u dodavanjima ili pokušajima na gol. Naravno, tu su i brojne psovke koje se ovisno o rezultatu raspoređuju u 4-3-3 ili 4-5-1 formacije.
Ako smo stvarno ljuti, onda čak i u izuzetno ofenzivnu formaciju 3-4-3. Istina je ustvari kako mi nismo prošli sportsku akademiju i kako taktika za nas sve predstavlja preveliki zalogaj zbog kojeg i dolazi do brojnih frustracija koje se tijekom utakmica pretvaraju u zvižduke ili bačene čaše na terenu. Lako je reći kako je istina jednostavna, ali reći tu istinu nije. Mediji to znaju te nam stoga nude brzi fiks – transfere.
Oni raspaljuju maštu, predstavljaju nadu, pretvaraju nas u trenere – jedan igrač za nas može promijeniti sve. Koliko puta su mediji ili Vi rekli kako ste od naslova udaljeni točno za jednog igrača? Zašto puzle postaju savršena metafora za vrijeme prijelaznih rokova? Najlakše je slagati momčad – taktika mjesto ustupa trgovini. Ipak, ovo nije mana samo nas sportskih fanatika – i vlasnici su skloni više kupnji doli stvaranju i razumijevanju egzaktne znanosti koja se pred očima svima odvija na sportskim borilištima.
Za one koji vole sport: Portret nogometaša u ludosti – Lutz Pfannenstiel
Jednostavno je – mediji nam daju ono što želimo. Tako ćemo unatoč završenim prijelaznim rokovima do kraja godine slušati sljedeće naslove: „Povratak Paula Pogbe na kontinent?“, „Izvor potvrdio – Davis odlazi u LA!“, „Nema više natrag – Pero Perić na ljeto odlazi u gradskog rivala!“… Click-bait era i sport (nažalost) su savršeno kliknuli.
Prije nekoliko dana završio je i NBA prijelazni rok za koji su američki novinari rekli kako je uspio zasjeniti Super Bowl. I NBA. Zbog jednog igrača, Anthony Davisa, svi su okrenuli leđa terenu. Sport je ostao u sjeni svojih figura i press konferencija na kojima je najmanje govora bilo o porazu ili o pobjedi, a najviše o dolasku ili odlasku, sreći ili ljutnji ostanka ili odlaska.
U tome i je tragičnost sportskih sapunica. Likovi su prerasli produkciju, odlazak jednog Neymara ili Davisa davno se prestao gledati (samo) kroz sportsku prizmu. I mi, samoprozvani nogometni menadžeri, prednost dajemo tim malenim vijestima, dramama koje se odvijaju na društvenim mrežama i klupskim prostorijama prije negoli onome zbog čega smo ušli u sport – zbog igre.
Međutim, koliko god se budemo opirali – nikad nećemo moći reći nekome izravno u oči kako još uvijek ne čekamo informaciju o Salazarovome konvoju.
Napisao: David Čarapina
