Godine 1957. u Hrvatskoj umiru književnice Marija Jurić Zagorka i Jagoda Truhelka, u argentinskim novinama u nastavcima počinje izlaziti strip Eternaut, u Italiji počinje djelovati pjevač Adriano Celentano (1938.), redatelj Federico Fellini (1920-1993.) dokazuje talent filmom Calibrijine noći, Ingmar Bergman (1918-2007.) osvaja publiku filmom Sedmi pečat, dok Brigitte Bardot glumi u filmu Parižanka Michela Boisronda (1921-2002.).

Francuski predsjednik je 1957. godine bio René Coty (1884-1962.), Albert Camus tada dobiva Nobelovu nagradu za književnost, a Sovjetski Savez lansira prvi umjetni satelit Sputnik 1. Lansiranje Sputnika 1 zanimat će dobar dio čovječanstva. Jedni će se zgražati i lansiranje opisivati kao spori dolazak apokalipse, drugi će lansiranje promatrati kao tehnološki napredak. Različite reakcije na te događaje dogodit će se u i mjestu Sveta Klara, mjestu radnje priče Sputnikove godine (Fibra, 2017.).

Nogomet nije za djevojčice

Dječaci se u tom stripu dijele u dvije grupe – odozgorci i odozdolci. Predmet njihovoga ratovanja najčešće je teritorij, baš kao u romanu Dječaci Pavlove ulice gdje se također dvije skupine dječaka sukobljavaju zbog prostora. U središtu priče je živahni Igor, dječak željan napredovanja na društvenoj ljestvici u svojoj zajednici. Osjeća kako zaslužuje biti vođa manjih dječaka u svojoj skupini pa nastoji postati predvodnik unatoč neslaganju starijeg vođe Renéa.

Nije samo teritorij razlog neslaganja između dviju skupina. Često dolazi do sukoba i zbog usmenog vrijeđanja pa se mora obraniti okaljana čast. Mladenački nestašluci, poštivanje propisanih pravila i rituala, potreba za dokazivanjem i iskušavanjem zadanih granica te nadmetanje svakodnevica je Igora, ali i drugih dječaka. Djevojčicama u pravilu nije dozvoljen pristup, stoga sposobna Lejla ne može sudjelovati u nogometnim utakmicama samo zato jer je – djevojčica.

Tko se još igra Indijanaca i kauboja?

Kaubojci i Tintin

Baru potpisuje scenarij i crtež, dok je Daniel Ledran (1943-2015.) zaslužan za boje. Baru nudi topli prikaz odrastanja u Francuskoj tijekom 50-ih godina, pokazuje kakvi su bili prijašnji naraštaji koji nisu bili ovisni o šarenim ekranima – stalno su bili vani, ovisni o prirodi i druženju, u zajedništvu, povezani i socijalizirani, znali su se igrati i zabavljati, služiti praćkom te lukom i strijelom, no znalo se dogoditi da u sukobima netko bude manje s(p)retan pa poteče i krv. Za razliku od današnjice, roditelji se tada nisu miješali u dječje razmirice, dječaci su samostalno rješavali probleme, bez intervencije odraslih i institucija. Dječaci su u ono vrijeme bili opčinjeni Indijancima (kaubojski filmovi još su bili rado gledani), čitao se Princ Valiant i Tintin. Milina.

Igor u priči ima 10 godina, a toliko je imao i Baru 1957. godine. Priča se djelomično temelji na autobiografskim elementima – otac mu je bio talijanski imigrant, pripadao je komunističkoj partiji i radio u tvornici, dok je majka bila domaćica. Baru spominje sukobe između manjina – mjesto radnje nisu činili samo Francuzi, već i Talijani, Ukrajinci te Poljaci – opisuje vrijeđanja na nacionalnoj osnovi i ideološke podjele.

Baru u kraćim crtama opisuje njezin utjecaj komunističke partije i širenje propagande u društvu, kako se zbog nesporazuma, nerazumijevanja i paničnosti moglo lako zaraditi isključenje iz partije. Dok spominje društvene (ne)prilike, Baru je umjereno kritičan, štoviše, suzdržan. Ne upotrebljava visoke tonove i nije sklon osuđivati ili idealizirati prošlost, nije ga nostalgija obuzela u toj mjeri da bi pretjerano idealizirao ili kudio nekadašnje događaje i ljude koji su onda bili važni. Ili su barem mislili da su važni. Ondašnja su vremena bila drugačija, netko bi čak rekao grozna, rigoroznija – učitelj je tada predstavljao veći autoritet i nije se ustručavao primijeniti silu kako bi zadržao red i disciplinu, a istjerao neposluh iz razreda. I roditeljska pljuska također je bila učinkovito odgojno sredstvo.

Nogomet u vrijeme kada se nije radila frizura za izlazak na teren.

Ispunjeno odrastanje

Osim što opisuje dječje pustolovine koje su mu obilježile djetinjstvo, Baru analizira i odnose među punoljetnim svijetom – uočljivi su sukobi i netrpeljivosti između različitih svjetonazora pa tako između Igorove majke i oca katkad zaiskri zbog ideoloških razlika. Otac ne voli svećenike i ono što oni propovijedaju, dok je majka tolerantnija. Zatvaranje tvornice i nestanak radnih mjesta predstavlja i preokret u cijeloj priči za Igora, ali i dobar dio Igorovog društva – time za mnoge završava jedno životno poglavlje. Da bi dostojno živjeli, brojne su obitelji bile prisiljene napustiti mjesto i potražiti novi izbor prihoda.

Stvorio je Baru ugodan i pomirljiv spomenik vlastitom djetinjstvu i odrastanju, sadašnje generacije koje čame pred računalima i televizorom imaju na čemu zavidjeti Igoru, Lejli, Robertu i ostatku ekipe koji su zajedno svašta proživjeli i preživjeli. Onaj koji nije odrastao samo pred televizorom, već radije dane djetinjstva zimi provodio na saonicama i u dječjim ratovima za teritorij ili loptu, a ljeti kreativnost izražavao u gradnji brodova ili kućica na drvetu, svako malo razderao koljena, zaradio masnicu i morao čamiti u kući zbog kiše ili dosadne kazne, prepoznat će se u ovom stripu i podsjetiti kako bi ispunjeno djetinjstvo trebalo izgledati – kao spoj smijeha, svađe, solidarnosti i sanjarenja o sretnoj budućnosti.

Djetinjstvo iz 1957. godine koje opisuje Baru lako se može ostvariti u 2018. godini. Za to su vam potrebni sljedeći sastojci – poveći vanjski prostor, praćka te luk i strijela. Naravno, i vesela djeca koja se znaju snalaziti u prostoru i služiti navedenim rekvizitima!

Miroslav Cmuk