Što smo igrali u siječnju: generirali smo planete, slikali pse, padali kroz portale i zviždali na suca

Siječanj siječe naše planove te nas podbočuje nad školske klupe, akademske katedre, radne stolove i tu se nema što učiniti. Ipak, uz malo sreće, bunta, i dobre volje drugih da zažmire, uspije se sakriti dovoljno vremena od svijeta da se ruke zagriju uz kućište, a glava zaigra s novim/starim naslovima. A koji su to naslovi vrijedni spuštanja roleta, mahanju gradu prozora te pregovorima s budilicom? Taj odgovor nemam, ali imam odgovor na pitanje koji su to pokušali biti.

1. WorldBox – God Simulator (Maxim Karpenko, 2021)

Žanr božje igre svoje zlatno doba proživljavao je početkom 21. stoljeća. Kada kažemo igre Boga ili božje igre (God game), govorimo o naslovima koje su fingirale mehanike Boga time što su od igrača tražili da izdignu civilizaciju kroz njegove implicitne utjecaje na njihov razvoj. Ipak, kako je industrija napredovala, tako su drugi žanrovi počeli prestizati božje igre. Primjerice, builder naslovi su iskoristili daljnji razvitak umjetne inteligencije te su igraču počeli nuditi kompleksnije pristupe stvaranju zbilje. S druge strane, tehnološki razvitak omogućio je val FPS, RTS, 4X naslova itd. Igre Boga postale su zanimljive kao i gledanje u akvarij duže od dvadeset sekundi.

Ipak, još uvijek postoje naslovi koji s vremena na vrijeme podsjete igraću zajednicu kako je bilo dobro upravljati cijelim svijetom. Na toj polici odsada stoji i naslov Maksima Karpenka, WorldBox – God Simulator. Riječ je o igri koja utjelovljuje pješčanik; ovo je tvoj kvadrat, u lijevoj kutiji su ti legići, u desnoj figurice, a u ruci lopatice i grabljice. Ali to nije to; WorldBox ide dalje zahvaljujući činjenici što precizno uspostavlja odnose između pojedinih jedinki (orke, vilenjaci, ljudi, patuljci su ponuđene civilizacije), kao i ostalih elemenata čime nastoji fokus igrača prebaciti ne samo na funkcioniranje civilizacija, već cijelog svijeta.  I u tome se nalazi prava zabava jer igra prati povijesna događanja, zapisuje smjene generacija, vrti cikluse prirodnih katastrofa, a ako vam je uistinu dosadno – dopušta da na svijet pustite zmajeve, rakove, zombije, čarobnjake… U prijevodu, igra vam dopušta vođenje humanističkih istraživanja, ali i snimanje apsolutne fantazijske parodije.

2. Pupperazzi (Sundae Month, 2022)

Gledajte, imam 24 godine, sjedim u kafiću nasuprot prijatelju koji mi – logično – priča o tome kako igra Dark Souls. Očekuje se kako ću se nadovezati na njegove asocijacije, mišljenja, stavove i vrijednosti o igri. Postoji dobar razlog zašto je meni odabrao pričati o Dark Soulsu.

Ali život je nepredvidiv. Umjesto očekivanog odgovora, počeo sam pričati o naslovu koji od igrača traži samo jednu stvar – slikanje pasa. I dok vama ostavljam da opišete izraz njegova lica, meni preostaje da vas uvedem u Pupperazzi, igru koja je mrtvo ozbiljno odlučila shvatiti želju igraće zajednice da im psi budu početak i kraj gejmerskog života. Smješten u utopijski svijet koji nastanjuju isključivo psi (i roboti), igrač preuzima ulogu profesionalnog fotografa koji ispunjuje njihove zahtjeve. Međutim, radnja nije bitna, bitan je svijet pod psećom šapom.

Pupperazzi nudi otkačeni univerzum u kojem psi motorinima lete niz aleju, osvajaju nagrade na arkadama, jašu valove, izvode hitove i lete u svemir. Što više pišem, to se više pitate u čemu je bit igre, ali biti nema; Pupperazzi nije kao Umurangi Generation da u sebi sadrži klicu građanske kritike, on je samo igra koja od vas želi da slikate pse i uživate u tome. I u tome je fenomenalna.

3. Portal (Valve, 2007)

Kada kažem Zločin i kazna, kažemo klasik. Kada kažem Obitelj Sopranos, kažemo klasik. Kada kažem Portal, kažemo klasik. Kultni puzzle naslov je prije 15 godina pokazao kako jedna igra može usložniti i razviti narative stare koliko god godina želite da napišem. Razvijajući distopijsku priču kroz jasne i jednostavne zagonetke koje igrača vode kroz testno postrojenje, Portal se ostvaruje kao jedna od najvažnijih znanstvenofantastičnih priča 21. stoljeća. A riječ je o igri, mediju o kojem niste razmišljali ako na njega gledate samo kao na bijeg od stvarnosti.

Prvo igranje Portala daje nam isti osjećaj kao i prvo gledanje Žice ili prvo čitanje Charlesa Bukowskog: kako sam uspio toliko toga odigrati, pogledati i pročitati prije toga i zašto, pobogu, ne mogu naći Ahilovu petu tome?!? Da, taj osjećaj je najbolja garancija uspjele preporuke.

4. FIFA 22 (EA, 2021)

Unatoč tome što zadnjih pet godina govorimo o serijalu koji iz džepova igrača istresa zadnja moralna i etička načela do kojih drže kada otvore FUT, ne možemo poreći kako je FIFA, uz Football Manager, najbolje što igraća industrija nudi od nogometa. I dok ne vidimo koliko jako uistinu udaraju eFootball te UFL, imamo potpunu slobodu pisati o tome kako monopol šteti serijalu, ili kako su surprise mehanike (loot boxes) kockanje, ili kako nam FIFA nudi ono što nam treba na kraju dana: druženje s prijateljima ili odmor od svakodnevice.

Sjednete, uzmete kontrolor, odigrate utakmicu i svijet se opet može nastaviti vrtjeti. Pustite kritičara na miru, on zna kako je naslov prosječan, a serijal prepotentan; igrač u nama to isto zna, ali i zna kako je većina sitcoma ili blockbustera samo još jedan oblik konzumacije fastfooda pa i sami znate što radite. Ovoga mjeseca je FIFA za mene predstavljala mali predah od svega, a ponekad i predah od stalnog moraliziranja, kritiziranja i odapinjanja razmišljanja kao da ih uistinu imamo pun tobolac.